Istina ne traži ceremonije i parade. Njoj nisu potrebni slušaoci i posmatrači, njoj su potrebni subjekti – subjekti koji do nje dolaze sopstvenim zalaganjem, koji je otkrivaju i stvaraju. Ceremonije, paradiranja i mauzoleji, velelepni takozvani večni stanovi takozvanim nepromenljivim, jednom zasvagda datim, neupitnim, samorazumljivim istinama, nužni su ljudskoj gluposti i lažima, robovima i gospodarima.


Možda je bez značajnog uticaja, ali nije uzalud rečeno da istina oslobađa. Stoga, tamo gde je slobodna ličnost, živi i istina. A mauzoleji, ceremonije i parade, sahranjuju je po svim pravilima mrtvozorništva. Eto, tako žive leševi, pojedinačno i zajedno. Dajemo dva primera iz njihovog života i našeg cirkusa!

Hrišćanske crkve propovedaju vaskrsenje i u to ime grade velelepne hramove na zemlji, obećavajući svakom ko dogme ne dovodi u pitanje da će, na kraju, otputovati na nebo kao što dobrostojeći turisti odlaze da letuju u skupocene hotele po principu (principu!?) all inclusive. Sumnjala će se, pak, provesti kao oni koji gube i ovde, na zemlji, poput nezaposlenih i ojađenih, a životni put im je po podobiju upravo Hristovog puta ka Golgoti. No, nije Hristos đipio u nebo kao mađioničar povučen uvis nevidljivim trakama na cugovima šatre, nego je propovedao vaskrsavanje istine jednog subjekta u drugom. Večni život nije, naime, nikakvo beskrajno letovanje u rajskom vilajetu, po načelu uplate all inclusive, nego, započet među jednima, nastavak menjanja sveta u drugim subjektima. To je inkarnacija i uskrs istine. Kad vek čoveka ne bi bio konačan, ne bi bilo ni slobode. A velikaške ceremonije i velikaška zdanja svih konfesija, upravo to prikrivaju, dok istina, ipak, može da prošapće u nekim skromnim kelijama i klijetima, i u iskrenim pesmama sirotih pustinjaka i prosjakinja.

Drugi primer, primer je balsamovanja istine kao uspešnog pokušaja njenog iskorenjivanja. To je najpre simbolički znak terora koji će ubrzo morati da eksplodira kao teror nad samom realnošću, a zatim i kao teror nad snom ljudi. U istoriji, to je onaj momenat kad Staljin, uprkos predsmrtnoj želji mrtvoga, nalaže da se Lenjinovo telo preparira i da se tom istinskom revolucionaru, poput svih ljudi sazdanom od propadljive tvari, podigne neuništivi hram, večiti mauzolej od mrtve tvari.

Dok ovo pišem, velika ceremonija, grandiozna i grandomanska, u kojoj sudeluju moćnici i oklopnici, u čast sedamdesete godišnjice oslobođenja Beograda od fašizma, samo što nije počela. Šesnaesti je oktobar, i parada se održava četiri dana pre svog datuma-simbola. Već u tome krije se istina o njenoj nesuvislosti.

Predsednik Ruske Federacije, Vladimir Putin, na svom putovanju ka Rimu, u našu prestonicu usput može da sleti na današnji dan, a ne 20. oktobra . I stoga, naš Dvadeseti oktobar, u stvari je šesnaesti oktobar. Ta groteska u simboličkoj ravni, otkriva grotesku naše stvarnosti – nerazlučivu mešavinu u kojoj je strašno ono što je smešno i smešno ono što je strašno; živo ono što je pogubljeno i mrtvo ono što živi. Ovaj datum slavi se četiri dana ranije, u istom maniru po kojem, sasvim bezrazložno, na jednom mestu zavija transsibirska železnička pruga, jer je na mapi koje označava to mesto u realnosti, Josif Staljin držao prst dok su ađutanti crtali pravac budućeg koloseka. I sad, u tom sibirskom nepreglednom prostranstvu, pruga na jednom mestu ima konturu vrha Visarionovičevog kažiprsta, kao spomenik njegovoj besmrtnosti.

Građani i građanke Beograda i Srbije, pozvani su, s najvišeg mesta (kako je jezik moćan da ukaže na prevare vlasti!), da dođu danas na vojnu paradu i pristanu da budu posmatračice i posmatrači. Kako je moguće da u vlasti nikome nikada, u poslednjih dvadeset devet godina, otkad se parade za ovaj dan ne održavaju, ne padne na pamet da predloži da se zajednički učini nešto istinski vredno u slavu ovog istinskog praznika, praznika ljudskom nesebičnom darivanju zarad oslobođenja drugih, te da Beograđani i Beograđanke, na taj naš veliki sekularni praznik, budu subjekti njegovog uskrsnuća, a ne posmatrači jednog mrtvozora – da oni budu ti koji koračaju ulicama, a ne da se s njih sklanjaju, kao da je opsadno stanje; da pevaju u duhu pobede, a ne da budu nemi slušaoci marša?

Uprkos svojoj jednostavnosti, odgovor je zakukuljen. To je moguće jer je i nužno. Laž, u svojoj ceremonijalnoj, grandioznoj, mauzolejskoj formi, otkriva istinu o svom sadržaju. Oni koji danas udaraju u talambase i puštaju avione i tenkove, kao što se deca igraju igračkama (ali, deca uvek znaju da su igračke – igračke!), svu tu buku dižu u sopstvenom besu protiv samog oslobođenja Beograda, za koje su donedavno govorili da je „takozvano“ te da su oslobodioci „takozvani oslobodioci“.

Kad prođe buka, za četiri dana, u tišini, navršiće se tačno sedamdeset godina od onog herojskog trenutka kad se ovaj grad oslobodio od laži, a za njim i cela zemlja koje više nema. Slava i sećanje poginulim slobodarima!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari