SKANDAL VEKA: Prvo da vam ispričam jednu priču, sličnih je mnogo, uredno ih beležim i od njih ću da pravim memoare. Tačno 1997. godine odem ja na neko finansijsko savetovanje i odande pošaljem vest svojoj tadašnjoj redakciji da će zakon o prebacivanju platnog prometa iz tadašnjeg ZOP-a u poslovne banke biti povučen iz procedure. Nisam ih ja bila po ušima, ali i oni koji znaju napamet sve crne liste, nezgodna lica i zabranjene teme, ponekad omanu, tek neko tu vest plasira kao glavnu.

Ključni član Upravnog odbora mog tadašnjeg medija naročito je bio zalegao da taj zakon bude usvojen ako je moguće još juče. Zove me glavni urednik, pita me šta radim – dovoljno da mi presedne prva jutarnja kafa. I odmah s reči na delo: od koga mi informacija o povlačenju zakona? Ja kažem: ne mogu da kažem, štitim izvor. I da ne dužim, posle dužeg ubeđivanja, ja pređem na glavni argument: ti mene lepo kazni, kažem, ali da izdam izvor, ne mogu. Tu se on, skroz naskroz, zaprepasti: Tebe da kaznim? Pa to se podrazumeva, ali – šta će biti sa mnom! Samo da vam kažem, taj je zakon usvojen tek 2003. godine, a kad, pametnije razmislim, bolje bi bilo da nije ni tada. Ali zašto vam sve ovo pišem. Neki dan je u Nemačkoj portparol, inače i u Nemačkoj i u njenoj pokrajini Bavarskoj, vladajuće Hrišćansko-socijalne unije podneo promptnu ostavku jer su direktor i glavni urednik II programa nemačkog javnog servisa obnarodovali da je vršio pritisak na novinare da ne izveštavaju sa jednog događaja u Bavarskoj opozicione Socijaldemokratske partije Nemačke.Tamo je, znate, taj događaj između ostalog opisan i kao „udarac slobodi medija kakav se već decenijama nije desio u Nemačkoj“, kao „odnos prema slobodi medija koji ima posebnu težinu“, a neki su tražili da se „odmah ispita“u kakvoj je to kulturi moguće da jedna partija na vlasti zove TV stanicu da bi sprečila emitovanje izveštaja o opoziciji. Uzgred budi rečeno, i predsednik i generalni sekretar partije, čiji je portparol pokušaoda SMS-ovima uređuje vesti, članovi su Saveta javnog servisa o kome je reč, pa im je javno sugerisano da ne prisustvuju sastanku na kome će se o tom skandalu raspravljati. Sad lepo ne mogu da budem pametna: može li se svemu ovome, a gledano iz naše jadne medijske perspektive, verovati?

SKANDAL DECENIJE: Ako ih ima još koji veruju da su poslanici Narodne skupštine Republike Srbije izabrali Mlađana Dinkića za ministra finansija, ekonomije i svega ostalog, e pa stvarno ne znam šta o takvima da mislim. Naročito posle sednice Narodne skupštine održane u sredu na kojoj se narodni poslanik Gorica Gajić usudila da u svom izlaganju, a povodom specijalnog zakona za zaštitu špekulanata i lopova koji stoje iza kraha Agrobanke, pomene strane banke. Ministar Dinkić, svojski podržan od smušene osobe koja je sednicom predsedavala neprekidno ponavljajući, pa i bez ikakvog razloga „poslaniče, tema, poslaniče tema“, odbrusio je zatečenoj poslanici Gajić da ništa nije shvatila i da bi joj bilo bolje da ćuti. Jednom rečju, ko je njoj uopšte dozvolio da pominje strane banke, a u vezi sa nekim zakonom koji je predložio Dinkić, daleko bilo! Ko je na mesto ministra za finansije, ekonomiju i sve ostalo izabrao Dinkića, bilo je jasno već kad su nam servirani članovi premijerovog saveta za spas. A bilo je jasno i da nam od tih opasnih preduzetnika, i još opasnijih bankara, spasa nema. Ali da se vratimo samom zakonu. Damski rečeno, ministar Dinkić bar dva puta nije govorio istinu. Prvi put kad je rekao da je Vlada Srbije tek pre deset dana saznala za stanje Razvojne banke Vojvodine i drugi put kad je rekao da se Zakon o preuzimanju imovine i obaveza određenih banaka radi očuvanja stabilnosti finansijskog sistema Srbije donosi na korist građanima. Ako Vlada Srbije nije pre saznala o stanju u Razvojnoj banci Vojvodine, mogla je to da sazna pre više od mesec dana kada je ista ta banka, usred Beograda, održala konferenciju za štampu sa kojom se, po aroganciji i bezobrazluku, može meriti samo već opisani istup ministra Dinkića. Drugo, zakon kojim se propast Agrobanke ne razrešava po važećim nego po specijalnom zakonu, zaštitiće špekulante i lopove , a „odrati“ građane Srbije. Da je tako, potvrdio je i sam ministar Dinkić. On je, naime, sa skupštinske govornice preporučio građanima da „ne biraju banku koja daje visoke kamate da u nju ulože štednju, nego da biraju sigurne banke“. I ovaj primer Agrobanke gde će biti pokriveni svi depoziti i osigurani i neosigurani, pa i oni koji su prošle godine u tu banku položeni jer je u nedelji štednje, po rečima samog Dinkića, nudila tako visoke kamate da se mogu nazvati špekulativnim, a i novija naša istorija pokazuju da građani ne bi trebalo da poslušaju ministra Dinkića sem ako ne žele da budu izigrani i odrani kao ovce. Jer, i štedišama Dafiment banke i Jugoskandika, koji su se u tim bankama-kockarnicma našli gonjeni svojom alavošću i privučeni visokim kamatama, njihove su pare uredno vraćene na teret onih građana koji su se držali preporuke ministra Dinkića pre nego što je on izrekao, a pošto je više puta pogažena. Ima tu još, ali mala je ova kolumna: ministar Dinkić nam je, iz kompleksnih razloga neizbežne političke prirode, više puta skrenuo pažnju da grad Beograd drži 600 miliona u Razvojnoj banci Vojvodine, pa šta mi hoćemo, da nam glavni grad bankrotira. Hoćemo. Grad Beograd je dužan da parama svojih građana gazduje savesno i da ih čuva samo u najboljim, a ne u sto puta dokapitalizovanim, pa opet rušnim stranačkim bankama. Ali ni grad Beograd neće bankrotirati. Jer, sve će to glupi nezaposleni narod, na beskrajnom putu za Evropu i u izvrnutom permanentnom procesu modernizacije, vratiti i pozlatiti!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari