Zagreb, oktobra.

Svako ima svog Braciku Kertesa.

Evo je pre neki dan u Zagrebu uhapsilo Mladena Barišića, direktora Hrvatske uprave carina i, što je zanimljivo ovde, bivšeg rizničara HDZ. Šta je ispalo? G. Barišić je u svom kapacitetu direktora carine, kako se čini policiji, punio crne fondove svoje stranke tako što je skretao carinske prihode u veoma zanimljivu mašinu zvanu FIMA Media, koju je, pak, kontrolisao bivši premijer Ivo Sanader.

Da bi se privid legalnosti nekako očuvao ta FIMA je, kao, kanalisala vladine propagandne akcije kroz sebe, pa je, recimo, MUP uložio grdne budžetske pare u, kao, propagiranje bezbednosti saobraćaja, a pare su završile u kasi HDZ, ukratko. Sada zbog toga prozivaju tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Ivicu Kirina, zanimljivog lika koji je u životu napredovao po „fiskulturnoj liniji“ (što bi rekli Rusi). Počeo je, naime, kao izbacivač u nekom klubu. Nije samo MUP: otkrilo se da je kroz FIMA prošlo jako mnogo budžetskih para poreskih obveznika; da je preko iste firme kontrolisano oglašavanje u najvećim medijima, pa su oglasni prihodi naglo padali medijima koji ne duvaju u iste gajde s HDZ.

Počelo je tako što je prvo uhapšena ta neka direktorka FIMA, pa se onda polako počelo rasplitati, što je nekako neizbežno dovelo i do direktora carine Barišića. Sada optimisti očekuju da policija na informativni razgovor pozove i Ivu Sanadera (trenutno mesto boravka: Njujork), jer da to bez njega nikako ne bi bilo išlo. Neki mediji prenose reakciju Sanadera: čovek se uhvatio za glavu i upitao „Pa jesmo li Barišić i ja jedini umiješani? Cijelo Predsjedništvo HDZ znalo je šta se radi!“. Verovatno jeste, ali platiće onaj koga smo izdvojili, pa uhvatili zato što je ionako otpisan; stvar zvuči poznato, hvala lepo. Svaka „borba protiv korupcije“, koju sve naše političke klase naprosto obožavaju kao najjevtiniji oblik demagogije, mora po prirodi stvari biti selektivna. Inače, ko zna kuda bismo prispeli.

To sa upravom carina naravno da nas je neizbežno podsetilo na zaboravljenog asa Mihalja „Braciku“ Kertesa. Taj nadasve koloritni lik radio je isto što i ovaj veselnik Barišić, ali nekako spontanije i bez pokušaja da to što radi prikrije smokvinim listićem „legalizma“. Takva su bila vremena: „institucionalno ili vaninstitucionalno, u skupštini ili na ulici“, što reče onaj nepomenik ispod lipe, trebalo je namaći pare za slavno vojevanje i za plate radnicima Državne bezbednosti; za patike i A6 Brane Crnčevića; za onaj kamion sa Ibarske magistrale i još svašta. Bracika je radosno i široke ruke klepavao gde god je i šta mogao, presipao, doslovno, vreće maraka Slobi i njegovima bez priznanica; plenio automobile, gaće, trenerke, patike i delio ih kome mu se kaže, ali po sopstvenoj proceni; nadzirao je šverc cigareta, tečnih goriva i ostale strateške robe po kvotama i povlasticama koje su propisivali Jovica Stanišić i ostatak nenarodnog režima; vodio je i neke evidencije, koje smo posle čitali u novinama, ali samo za sitnice (Brano, vrati trenerku!). Najslađe mu je bilo da jadnim gastarbajterima pleni devize koje su poneli rodbini i da ih upućuje na „upravni postupak“ do kog nikada ne bi došlo. Lako je bilo Braciki; lako mu je i danas: čuvaju ga kao malo vode na dlanu i nikako da se dokopa suda.

U Hrvatskoj su se, pak, malo kasno setili carine, što navodi na slutnju da je u HDZ donekle utanjilo s parama. Na početku rata takvi njihovi Kertesi završili su posao tako što su, kao, kupovali oružje za odbranu i ugrađivali se masovno kroz tajne račune u Celovcu i drugim zgodnim mestima, pa se to još vuče kroz onu Hipo banku. Onda su jugoslovenske dinare po Bosni na šlepere menjali za marke, od čega potiču današnja glembajevska bogatstva raznih dotadašnjih šofera, kelnera i geometara. Taj prvi ciklus završio je sa tuđmanovskom privatizacijom, čime je uništeno i ono malo zdrave hrvatske industrije.

Sada je, međutim, utanjilo svima, ne samo onima iz HDZ. Finansijska kriza, valjda. Malo po malo detoniraju se afere na sve strane: brodogradilišta koja nikako da budu uništena; privatizacijski skandali poput onog Kutlinog koji smo pominjali prošli put, ali nikako da se raspetlja (vrana vrani oči ne vadi); Polančecova (bivši ministar privrede i potpredsednik HDZ; u istrazi) privatizacija „Podravke“ s namerom uništenja firme; itd. Najnoviji i veoma potresan primer je čuvena zagrebačka konfekcija „Kamensko“, koja je polako, preko Kutle i njegovih, uništavana godinama, pa sada radnice štrajkuju glađu već nedelju dana. Ta inače oduvek veoma uspešna fabrika nalazi se na slatkoj lokaciji u samom centru Zagreba, na koju je zinula guzica i Kutli i još nekima; nešto nalik na našu Luku Beograd. Besne šnajderice iz „Kamenskog“ nisu propustile priliku: pomenule su da znaju mere za svakog ministra Kosorušine vlade (ministar finansija Šuker, onaj što liči na Franca Ferdinanda, ima najveći broj – 65) i da se noću gotova odela krišom iznose iz fabrike neznano kuda. U subotu ih je posetio i predsednik Ivo Josipović. Bio je vidno potresen, ali i svestan da ne može mnogo da učini, osim da uverljivo apeluje na vladu da barem uvede stečaj, pa da tim ženama bude lakše.

Izgleda da korupcija i državni banditizam imaju neke svoje prirodne cikluse; idu nekako sinusoidno. Prvo se penju do nekog vrhunca, ali nije jasno zašto baš dotle, a ne i dalje; zasićenje možda ili strah da se ne pretera. Onda opadaju polako, dok se novci krckaju (u slučaju pohlepnih budala) na luksuz, ili investiraju (u slučaju pametnijih munđosa) u neki dobar posao. Onda dođu novi i gladni munđosi, pa korupcija i banditizam krenu u uspon, dok se i oni ne zasite. Politička klasa, naravno, ta kretanja prati iz razloga reketa i crnih fondova, to jest finansiranja stranaka i klijentele. Eto nas u liberalnom kapitalizmu ili, preciznije, abortiranoj industrijskoj revoluciji, kako to zove moj prijatelj Marinko Čulić iz bivšeg „Ferala“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari