RODILO: Ako ugrabite koji trenutak, onako između dve ovoletnje rekonstrukcije, ili konstrukcije, kako vam drago, pa prošetate Srbijom, namah će vam biti bolje. Ima neko da u ovoj sveopštoj komediji misli i na ono od čega se živi. Ne kažem da odmah treba da postanete pobožni, ali što je ove godine po Srbiji sve rodilo, sačuvaj bože – Maršalov plan s neba. Ako ova suša ne potraje, a kako hrana presudno utiče na inflaciju u Srbiji, a inflacija na sve drugo, možda se ovim najnovijim vizionarima, bar privremeno, ničim zasluženo – i posreći.

Maršala po ugledu na onog nemačkog mi smo, da ste vi meni živi i zdravi, prizivali još krajem 90-tih godina. Nekako se, koliko se sećam, ono naše bombardovanje mostova, rafinerija, elektroprivrednih objekata poklopilo sa 50. godišnjicom Maršalovog plana za Nemačku, a nama se učinilo skroz slično. Nedeljnik Špigl je tada objavio specijalku posvećenu originalnom Maršalovom planu i tu smo videli da je američki ministar finansija Henri Morgentau imao ideju da Nemačku, za kaznu, totalno dezindustrijalizuje i pretvori u poljoprivrednu zemlju, ali nisu dali Englezi da se Francuskoj pruži tako jedinstvena prilika za uzlet. Nemačka, dakle, nije dezindustrijalizovana i načinjena poljoprivrednom zemljom, a Srbija jeste. Za tu Srbiju njen novi tata Aleksandar Vučić ima svoj Maršalov plan!

ŠTA NEDOSTAJE SRBIJI: Konfuzija i euforija je opšta, ali novopridošli sin Lazar Krstić, ama baš po svemu, liči na nekadašnjeg Božu Đelića, koji nije imao tatu nego tetku što je, po mom mišljenju, bolje. Čim je malo poboravio u Srbiji, Boža Đelić, koji je nama tek izašlim ispod međunarodnih sankcija, stalno nabijao na nos svoje inostrano životno iskustvo, shvatio je da je Srbiji neophodna neka „nova kolektivna motivacija“ i obećao da će na tome poraditi. Ne znam baš šta je pošlo naopako, pa je nije pronašao. Evropa nikada nije bila dovoljno ubedljiv razlog za većinsku Srbiju da izgine ili izgara. Ali sad je Lazar Krstić, novi ministar finansija, i pre nego što se dao na posao, skontao da nama, do juče zaljubljenim u nebesku Srbiji, a do prekjuče zagledanim u svetlu komunističku budućnost, potrebna VIZIJA. Da imamo u šta gledati dok se, ili dok se ne, uravnotežuju javne finansije, dok se, ili dok se ne, skraćuje javna uprava, dok se, ili dok se ne, reformišu penzije…Jer, šta će od toga biti, još se ne zna.

A ŠTA KRSTIĆU: Čak su i ubeđeni mondijalisti skočili da objašnjavaju Aleksandru Vučiću da je funkcija ministra finansija politička funkcija par exellence i da ministar finansija ni u jednoj državi nije bio stranac, pa ne bi valjalo ni u Srbiji. Da je između ministra finansija i čak guvernera centralne banke velika razlika, a kamoli između ministra finansija i bračne funkcije Andrijane Lima. Čak je i Nemačka, zajedno sa još 17 evropskih država, svoju monetarnu politiku prenela na Evropsku centralnu banku, a svoju poresku politiku ne da ni po koju cenu. U Bosni i Hercegovini, koja je praktično protektorat, guverner centralne banke je svojevremeno bio stranac Piter Nikols, ali ministar finansija je biran iz domaćih redova. U svetskim stručnim krugovima se razmatra mogućnost da se funkcija guvernera centralnih banaka sasvim profesionalizuje, pa čak ima ideja da se on bira na konkursu kao direktor javnog preduzeća, ali ministar finansija po pravilu pripada najjačoj stranci. Jer, zašta se stranke na izborima bore nego za priliku da kontrolišu novac. Dakle, šta će nedostajati Krstiću? Kancelarija i funkcija u nekoj jakoj političkoj stranci. Ili će mu biti dovoljno to što mu se Vučić obraća sa: „Sine….“ Da podsetimo, ono što je 1994. godine sa inflacijom i kursom uradio profesor Dragoslav Avramović umeo je da uradi svaki bolji ekonomista da je Slobodan Milošević, doduše privremeno, pristao da mu bude politički sin, kao što je, doduše privremeno, pristao da bude Avramoviću.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari