U svojoj uskršnjoj poslanici patrijarh Irinej je učestale pošasti i prirodne katastrofe povezao sa eksponencijalnim rastom sebičnosti, grabežljivosti i pohlepe na svetu. Ljudi, pak, među njima i mnogi vernici, u principu ne vole da čuju pomen Božije kazne i uzroke nevolja koje ih snalaze radije prebacuju na slučaj ili – češće – na takozvani ljudski faktor. Nije to, kako vidimo u Starom zavetu, ništa novo. Samo je, što no se kaže, eskaliralo i otrglo se kontroli.


Kad čovek zaboravi Boga, tvrde mistici, ubrzo počne da zaboravlja i sve drugo. Pa čak i sasvim očigledne stvari. Poput, recimo, ove: da se ništa ne može posedovati, a da se pri tom nešto ne izgubi. I u teologiji, naime, važi pravilo onog trezvenog ekonomiste saglasno kome nema besplatnog ručka. Pa tako, kada ljudsko biće vođeno sebičnošću poželi da se apsolutizuje i stekne moć – to mu privremeno polazi za rukom – ali tu iluziju plaća duhovnim opustošenjem. Budući da je – kako rekosmo – zaboravilo neke očigledne stvari, ono duhovno siromaštvo pogrešno tumači pomanjkanjem novca i stvari. Pa stvar čini još komplikovanijom satirući se da uveća bogatstvo, pri tom neizbežno dolazeći u sukob sa drugim ljudskim bićima, koja imaju iste namere. I eto nam nemira, buna i ratova.

Manija posedovanja krije u sebi i mnoge druge opasnosti. Posedovanje, naime, po prirodi stvari ne može biti jednosmerno. Onoga momenta kada umesto odnosa sa drugim bićem uspostavimo lični odnos sa nekim predmetom, pred zakonom, istina, slovimo kao jedini vlasnik, ali u realnosti predmet takođe zaposedne nas. Eto zašto je Onaj koji je vaskrsao na sutrašnji dan rekao da je lakše kamili proći kroz iglene uši nego Bogatom ući u Carstvo nebesko. Ne radi se tu o diskriminaciji, pa čak ni o materijalnim stvarima; veleposednik ne može u Carstvo nebesko iz prostog razloga što se njegova ličnost fragmentizovala i raspala na onoliko stvari koliko poseduje.

Raspadanje ličnosti po prirodi stvari dovodi do raspadanja sveta. Koje je poodavno inicirano voluntarističkim izmeštanjem Zemlje iz centra univerzuma na njegovu periferiju. Veliki je to bio promašaj. Zemlja nije smatrana centrom zbog njenog položaja u prostoru, nego zbog toga što je na njoj stvoren Adam. Od tada naovamo, svet se pretvorio u provinciju i svetom su zavladale provincijalne doktrine. Ništa, naime, lakše nego raditi šta ti je volja u nekom vasionskom budžaku. Nevolja je što svemu tome postoji granica. Kojoj smo se, izgleda, opasno približili. Hristos voskrese, cenjeni publikume.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari