Uobičajilo se ovde misliti – s ciljem da se ne misli, a da se prostota zaseni – da je vrlo kulturno svako mesto na kome se pojavi kulturpopečitelj, kao što njegov kolega po palici (iako ne dirigentskoj, nego vaspitnoj), unutrašnji popečitelj, Stefanović, misli da su policaji i policajke postrojeni iza njegovih leđa garant bezbednosti Srbije i kao što je, za vakta jedne od mnoštva naših „tamnica naroda“, SFRJota, garant bratstva i jedinstva – u zvučnom smislu – bilo Kozaračko kolu u kome su đipali momci i đevojke odevene u nošnje svih naših naroda i narodnosti, a u vizuelnom – omladinac, rudar i oficir postrojeni na bini.

Tih sam godina, grešna mi duša, mislio da je ta čemerna i zaumna koreografija čedo mrskog komunizma, nešto dibidus strano našem „narodnom biću“, ali sam već tokom „godina raspleta“ dokonao da je ta koreografija mnogo starija od komunizma i da je u stvari sama srž našeg „nacionalnog bića“. Ono, fakat, bilo je izvesnih promena. Na pokvarenom državnom gramofonu promenjena je ploča – umesto “Ide Tito preko Romanije, uturena je „Sprem’te se, sprem’te četnici“ – a na bini se omladincu, rudaru i oficiru pridružio i lokalni prota.

Na ovakva sumorna razmišljanja naveo me je performans upriličen povodom „stradanja“ Narodne biblioteke u našem glavnom bombardovanju, onom iz 41. Čuvši na radiju floskulu „stradanje biblioteke“, kosa mi se malčice podigla na glavi. Ima li Radio Beograd lektora, zapitao sam se, a ako ga nema, ne bi li čak i urednik morao znati da stradati mogu samo živa bića, ne i nežive ustanove, svejedno od kolike važnosti bile za „nacionalno biće“. Sad će drkadžije da zagraje – mi žalimo biblioteku i zavetujemo se da je nikada nećemo zaboraviti, a on nešto zakera i zalazi u sitna semantička crevca. Možda vaistinu sitničarim, ali jedan je mudri svat rekao da se đavo krije upravo u sitnim crevcima, a drugi – možda i mudriji – da zbrka u svetu proizilazi iz pojmovne zbrke. Toliko na tu temu.

Predveče sam na televizoru – nad odrom stradale Narodne biblioteke – ugledao tužnog kulturpopečitelja i neke tužne ljude koji polažu neke knjige na nešto. Odao sam se momentalno istraživačkom novinarstvu i obavestio se da je to simbolično-patriotska akcija „vraćanja knjiga“. Ko biva… Ne mogu nama Švabe uništiti toliko knjiga i sećanja, koliko mi to nikada nećemo zaboraviti i koliko ih možemo nadoknaditi. Ali iskusnom oku bibliofila nije promaklo – u trenu se to vidi – da su priložene knjige bile uglavnom iz kategorije „suvišnih“ knjiga (tipa „Tito i pčele“) kakvih ima u svakoj biblioteci, pa i mojoj. Onda mi na um pade Pikasovo platno „Gernika“, pa se zapitah zar ne bi država Srbija mogla da od nekog našeg slikara naruči platno, nazovimo ga „Bombardovanje Beograda“ ili, pak, od nekog kompozitora istoimeni oratorijum. To bi bila kultura sećanja. A ovo što se potura pod tim imenom najobičnija je seoska priredba.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari