Valja pozdraviti sve susrete i pregovore, i dogovore predsednika i premijera Hrvatske, Slovenije i Srbije u vili jednoj ili drugoj, na kopnu ili na moru, posle dvadesetak godina rastave (malo je reći dramatične, a nazivane „krizom“), tim pre što je nemoguće a ne prisetiti se kako su izgledali počeci „disolucije“ kada su poglavice prenošene sa jednog na drugo mesto radili o glavi miliona stanovnika Jugoslavije.


Te je tako i smederevski susret Kosor, Pahor, Tadić za svaku hvalu, i dogovori o zajedničkoj proizvodnji, uviđanje da se samostalno i pojedinačno ne može doći do ukrupnjavanja ekonomske moći, a i svake druge, u evropskom kontekstu, no sasvim je zgodno da, pored već postignutog dogovora o rekonstrukciji železničkog saobraćaja, sledeće što se ima rekonstruisati jesu tenkovi.

No, kada se o kapacitiranosti elita radi, za veliki posao pravljenja države, a sada je reč o ovdašnjima elitama, krajnje je perverzan način na koji one operišu pojmovima, u evropskom kontekstu, pa i pojmom solidarnosti.

Najnoviji događaj u tom smislu znate; list Danas je osuđen na solidarnost tako što mu je juče skinuto sa računa devet stotina i četrdeset hiljada jer organizovano postoji i radi, dok su druga dva glasila odakle je tekst citiran Kurir i Glas javnosti u „transparentnoj tranziciji“.

To je isti onaj princip po kome se građevinsko preduzeće kome se kuća sruši „ugasi“, pa se onda osnuje drugo sa „perspektivom“. Od strane istih „autora“ sa novim imenom, obavezno internacionalnim.

Kriza je i čitav svet, a i Evropa, a takvih pojava ima i ovde, uprli su se da iznađu, nakon pada svih utopija i ideja o progresu, nove oblike solidarnosti, proizvodne i ljudske, pre svega.

Pa pošto smo dali veliki doprinos „oduzimanju nevinosti“ pojmu nacije, pojmu identiteta, te pravde i posebno ljubavi prema svakoj vrsti nezaštićenosti, sada je reč da „dokrajčimo“ i solidarnost.

Slobodan Vučetić, bivši predsednik Ustavnog suda, kaže kako treba pokrenuti inicijativu za ukidanje jednoga takvoga zakona koji kažnjava u ime solidarnosti.

Devedeset i devete, u vreme Vučićevog zakona o informisanju, Danas je objavio izveštaj sa konferencije za štampu tadašnje beogradske vlade u senci. Trideset hiljada maraka, skupismo mi to, i to je, drage dame i gospodo, solidarnost, pretvorismo u tadašnje dinare te je Grujica Spasović imao jedno četiri velike papirnate kese, sa ručicama, da odnese i uplati, položi, da otkupi slobodu štampe.

Po tom zakonu uništen je Dnevni telegraf i Evropljanin, ubijen je Slavko Ćuruvija.

Pre neku godinu Danas je platio, solidarno, i za Dnevnik, novosadski, nestao pa se pojavio kao podmornica, i za „Mađar So“, koji je, kao manjinski, ne, naravno većinski, vratio novac Danasu, solidarno.

Sve su se partije danas u Danasu na različite načine izjasnile o štetnosti „zakona o solidarnosti“ i takvom uništenju Danasa, štampe koja jedva stoji na nogama, zbog solidarnosti sa građanima ove zemlje i bilo kakvom promišljanju stvarnosti.

Samo, otkud nam, onda, takvi zakoni. Koliko je bilo dramatičnih razgovora i ujdurme, tu skoro, oko novog Zakona o informisanju.

Ko ga je podneo i doneo, odakle se on pojavio, ko ga je izglasao.

Dobro, razmislite malo ko bi i gde bio da nije bilo rastrgnute Naše Borbe, da nije bilo nezavisnih medija, pa i Danasa.

Sve više mislim da naše današnje političke elite u stvari pojma nemaju otkud oni i kako su se domogli nas, da ne znaju otkud im demokratija kojom barataju onako po meri sopstvenoga znanja i uvida u prošlost, sadašnjost i budućnost.

To je taj kapacitet i tačka. To je dostignuće za svih ovih dvadeset godina. To je stara i nova solidarnost. I pitaćemo ih da nam pomognu da ne crknemo. I da ne ugaze sve, na svom nezaustavljivom putu u izrabljivanju svega postojećeg, i što bi narod rekao, „da ne seku granu na kojoj sede“, da „ne kolju kravu za kilo mesa“, i tako dalje i tako dalje.

Tako, u stvari, izgleda solidarnost bez odgovornosti, tako izgleda nemoć povezivanja elementarnih činjenica u glavi, tako izgleda nedostatak uvida u kontekst, nečija kratkoročna korist, pa ako hoćete, i ono najgore, štetočinarenje bez dijabolizma, namere i ideje o zlu, a to je tupost, glupost i nekompetentnost.

Naša vlast i naše političke elite definitivno se odriču svake solidarnosti, pravde i slobode, one konačno otpuštaju komoru svakog kritičkog i demokratskog potencijala, one zatvaraju vrata i slobodi štampe i slobodi mišljenja, one neće nikoga i ništa, a hoće sve.

Takva mešavina stavova i zabluda, nesvesti i podsvesti, namera i ishitrenih poteza, takvo udaranje i tumaranje, posrtanje, takvo moralno slepilo, sarkazam prema svakolikoj okolini, nihilizam, to je isto što i glad, isto što i beda, isto što i pustoš.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari