Foto: Radenko TopalovićKenet Kaunda je bio prvi predsednik Zambije. Ne Nambije već Zambije. Vladao je od sticanja nezavisnosti 1964. do 1991. godine, kada je poslušao kritike, dozvolio višestranačke izbore i izgubio. Kaunda je nacionalizovao prirodna bogatstva, otvarao škole, bolnice, borio se protiv rasizma i kolonijalizma, bio među prvim članovima Pokreta nesvrstanih.
Osnivač i lider Ujedinjene partije nacionalne nezavisnosti, koja je dugo bila jedina stranka u zemlji. Naravno da je bio autokrata. Takvo vreme bilo. Nakon pada s vlasti, prošao je period nipodaštavanja, kritika, čak su i državljanstvo hteli da mu oduzmu, ali se kasnije sve vratilo na svoje. Umro je pre pet godina. U Zambiji ga poštuju kao „oca nacije“, a ova zemlja je primer političke stabilnosti na afričkom kontinentu.
Kaunde se sećam zato što sam sa školom, 76-77. godine, išla da ga dočekam. Bio je blizak sa Titom, koji mu je bio neka vrsta političkog mentora i verovatno idola. Često je dolazio u Jugoslaviju. Tako nam jedan dan učiteljica reče da sutra nećemo imati nastavu već idemo da dočekamo Titovog gosta, predsednika Zambije Keneta Kaundu. To je značilo da ćemo od bloka 70 ići pešice do centra Novog Beograda. Čini mi se da je naš „sektor“ bio Ulica omladinskih brigada, blizu zgrade opštine. Bilo nam baš lepo. Šetali, pričali, družili se, malo-malo pauzirali, ipak smo bili mali i nismo mogli dugo i brzo da hodamo. Meni mama, za svaki slučaj, sendviče i termos vode spremila. Daleko bilo, da ogladnim ili ožednim na tako „dugom“ putu. Drugi poneli smoki, štapiće i sokiće „dvojni ce“. Posle od mene tražili vodu.
Kada smo stigli na svoje mesto, postrojili se uz ulicu, dobili zastavice, skandirali „Tito, Jugoslavija“, ubrzo se pojavili veliki crni automobili. Iz jednog nam mahao Kenet Kaunda. Pamtim ga po prosedoj kosi i beloj maramici kojom nam mahao. Simpatičan. Nasmejan. Sledeći put sam ga videla na TV 1980. kada je došao na sahranu Josipa Broza Tita. Plakao je pored Titovog kovčega u holu Skupštine SFRJ. Zašto mi je Kenet Kaunda pao na pamet? Samozvani, novokomponovani Tito, trenutno na funkciji predsednika Srbije, Aleksandar Vučić, pozvao američkog predsednika Donalda Trampa da poseti Beograd. Rekao da će mu biti priređen veličanstven, nikad viđen doček, jer Srbi ga, kao, mnogo vole. Bar 100 hiljada ljudi će doći da ga dočeka. Pošto je predsednik SAD nedavno bio u Kini, gde je kažu, bio očaran dečicom koja su pozdravila domaćina Sija i gosta Trampa, skakutajući sa zastavicama i veselo skandirajući, Vučić bi sigurno, ako „narandžasti“ iz Vašingtona prihvati poziv, trebalo da angažuje i dečicu kao deo dočeka. Odmah da kažem, mi nismo skakutali dočekujući Kaundu. Samo zastavice i skandiranje.
Nadam se da Tramp neće prihvatiti poziv. Samoproklamovani „mirotvorac“ koji je svojom kaubojskom politikom uništio ono malo međunarodnog prava i pravila, napada zemlje, ubija civile, bombarduje, ruši, hapsi predsednike, preti uništenjem celih civilizacija… Zašto bismo ga dočekivali i slavili? Posmatrajmo i praktično, znate na šta bi nam ličio grad danima pre i tokom njegove posete? Posle autorskog teksta Foks njuzu, Vučić je dao intervju američkom portalu Breitbart njuz. Razumem potrebu da mala Srbija ima podršku najmoćnije zemlje sveta, ali Vučićeve reči su klasičan primer ponižavajućeg dodvoravanja. NJegov cilj je očigledan – treba mu podrška „velikog“ čoveka u svetu. Vučićeve tvrdnje o navodnoj Trampovoj popularnosti, lako je opovrgnuti istraživanjima javnog mnjenja, ali i gledanjem brojnih TV kanala. Čini mi se da u aktuelnom ratu SAD-Iran, mnogo više ne samo podrške već i otvorenog navijanja u Srbiji ima na strani Teherana. Normalno, oni su napadnuti, ali Trampu se to ne bi dopalo.
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

