Orden prijateljstva 1Foto: Radenko Topalović

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić će se iz Kine vratiti sa gomilom bilateralnih sporazuma i Ordenom prijateljstva koje je kineski predsednik Si Đinping prethodno samo ruskom kolegi Vladimiru Putinu lično dodelio. Sam Vučić koji malo glumi da je „mačo, tvrd muškarac“, bio je duboko ganut ovom čašću koja je, kaže, priznanje za njega i Srbiju.

Lepo je što je Vučić, koga uglavnom gledamo kako deli odlikovanja, dobio jedno važno, i normalno je da njemu skloni mediji naglašavaju da je u Peking stigao brzo posle Trampa i Putina, što bi valjda trebalo da nas ubedi da je predsednik naše zemlje u vrhu svetskih lidera. Još da nas ubede da Deda Mraz postoji.

Naravno da Srbija treba da ima dobre odnose i sarađuje sa moćnom zemljom kao što je Kina. Kinezi su mi komšije u bloku 70 i baš ništa protiv njih nemam. Štaviše, mnogo su mi simpatični. Ali, neke stvari u srpsko-kineskim odnosima smatram za štetne po Srbiju i za to ne krivim Kinu već naše vlastodršce, koji kineskim investitorima poklanjaju i šta treba i šta ne treba, o čemu najbolje govore građani Majdanpeka i Zrenjanina. Predsednik Vučić bi očigledno želeo da proširi krug moćnih prijatelja iz sveta, pa je u tu svrhu nedavno napisao „autorski tekst“ za Foks njuz, koji su mnogi nazvali „odom“ predsedniku Donaldu Trampu.

Opet, treba razumeti Vučića. Ceo svet vidi kakav je Tramp. Narcis kome se ulaguju lideri mnogo moćnijih zemalja, pa što je bi i male Srbije? Ipak, malo dostojanstva, molim. „Srbi su u Donaldu Trampu prepoznali srodnu dušu i pouzdanog partnera“, pored ostalog piše Vučić. Jadno i uvredljivo čak i za „zemlju seljaka na brdovitom Balkanu“. Vučić bi rado da ugosti Trampa i kaže da bi ga Beograđani dočekali bolje nego svojevremeno Niksona. Nešto stariji kolega podsetio me je da su Jugoslaviju posetili i predsednici Ford i Karter. Zašto je onda Vučić pomenuo samo Niksona? Bolje upoznati sa tim događajima tvrde da je Karter, na primer, prijateljskiji nego Nikson. Ali, bio je demokrata i liberal.

Jugoslaviju su znači posetila tri američka predsednika: Ričard Nikson 1970. godine, DŽerald Ford 1975. i DŽimi Karter 1980. dva meseca posle Titove smrti. Tito, sa kojim Vučić, na zgražavanje nas „Titovih pionira“ voli da se poredi, bio je u SAD takođe tri puta. Oktobra 1963. kada mu je domaćin bio DŽon Kenedi, 1971. ga je ugostio Ričard Nikson i 1978. DŽimi Karter. Ko želi da vidi kako izgleda dostojanstven doček lidera jedne države u najmoćnijoj zemlji sveta, neka potraži odgovarajuće stranice na, kako kaže dr Nestorović, inter-netu. Koga ne zanima, neka se divi hoklici u Beloj kući. Navodno je u Beloj kući, usred zvaničnog prijema i razgovora sa domaćinom, Tito zapalio cigaru, na šta mu je Nikson, uz osmeh rekao: „Kod nas se inače ne puši“, na šta mu je Broz odgovorio „Dobro za vas“ i nastavio da „dimi“.

Srbija zaista treba da ima što bolje odnose i da sarađuje sa velikim silama, ali ne treba da zaboravi komšiluk, jer svi znamo da dobar komšija zlata vredi. Zato bi sa susednim zemljama, posebno iz bivše SFRJ, trebalo da imamo najbliže odnose, naravno uz poštovanje i svest o greškama i zlu počinjenom u ratovima devedesetih godina. Nažalost, tako nije, što je pokazala i reakcija Beograda na 20-godišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore. Uvredljiv odnos prema nekadašnjem „drugom oku u glavu“ ne služi Srbiji na čast. Crnogorci su narod blizak Srbima, ali ipak narod koji se tako izjašnjava, a Crna Gora nezavisna država voljom svojih građana. Izvrtanje i falsifikovanje činjenica to neće ni ugroziti ni promeniti. Riki Martin, inače, nastupa 16. juna u Beogradu na vodi.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari