Novinarstvo u Srbalja – kako god im se država zvala – od Davidović Mite vakta i Novina Serbskih, pa do dana današnjih, zna i beleži – ređe lepe i lagodne, češće ružne i turobne – godine, istorijske okolnosti i ljude u njima.


Dakle, tako i vremena relativnih sloboda, ali i apsolutnih tiranija, one retke vladare sklone slobodnoj misli i pismu i one, nažalost, mnogobrojnije – kao ispod istog nakovnja iskovane – navek spremne da u novinama i novinarima, vide isključivo subverziju, stalnu opasnost i neprijateljstvo koja će – po njima! – pre ili kasnije, pokazati svoju zlu ćud.

Pamtim Brozov socijalistički apsolutizam u kojem su, ipak, postojali strogo kontrolisani okviri za pametnu leporekost, za zavidni stil, za – u tim oazama slobode – odlične novinarske škole za nadarene i posvećene polaznike; doživeo sam (i preživeo) Miloševićev despotski nacionalizam i ratnički primitivizam; prezirao Tadićevu medijsku samoljubljivost i sveopštu podršku istoj. Sve bez imalo stvarnog pokrića…

U tim, naoko, različitim okolnostima za žurnalizam, bilo je nekakvog reda. Znalo se ko je ko, ko se i kako zanatom bavi i zbog čega i koga to čini.

I u Titovo, i u Slobino, i u Borisovo vreme novinari su gubili posao, bili sklanjani u medijsku senku, ukidana im je saradnja… Postojale su ideološke komisije i u njima, za čistotu misli i dela, zadužene pojedince, funkcionisale su idejnopolitičke diferencijacije, razne su „džesi“ ili kabinetske mud(r)onje, okretali uredničke telefone i intervenisale u cilju negovanje prelepog i prepametnog lika ljubljenog im vođe.

Kod Broza su, po ustaljenoj praksi, politički grešni pomerani u, recimo, spoljnopolitičku redakciju, kulturnu, sportsku… Ili su, po kazni, redigovali dopisnička mudroserisanja ili lektorisali nepismene budalaštine odanih i podobnih.

Miloševićevi čauši, uz svesrdnu pomoć Šešeljevih „isterivača duhova“, su organizovali javna prozivanja za nedovoljni patriotizam, izmišljali, odvratno i besramno, nekakvu saradnju sa neprijateljima naroda i države, indeksirali takozvane strane plaćenike.

Tadićevi bezveznjaci i podrepaši, oholi a moćni, siledžijski su pritiskali urednike i gazde medija da prekinu saradnju sa nepodobnima…

Ali, rekoh, znalo se reda u tim sistemima i, što je važnije, funkcionisali su i nekakvi putevi za preživljavanje nepodobnih. Za opstanak! Postojale su alternative. Najmanje u vreme prvopomenutog, najviše, ipak, kod ovog poslednjeg.

Danas? Problema nema! Red je savršen. Sistem udvorništva i ulagivanja funkcioniše besprekorno.

Sem – bolno zanemarljive – manjine pojedinaca i još manje medije u kojima isti bitišu, na delu je svakodnevno izražavanje degutantne ljubavi i neverovatne doze – da li i iskrene ? – posvećenosti liku i delu Aleksandra Vučića. (Auto)cenzura je kobno preplavila srpsko novinarstvo. Mislim, naravski, na ono političko, ili, makar, na novinare koji se politikom i političarima bave.

Vučić, otelotvorenje aktuelnog režima, je u poslednje dve godine, pre svega zarad nekritičkog angažmana tog spomenutog dela domaćih medija, postao odlučujuća, nezaobilazna vertikala našeg kolektivnog življenja. U svakom smislu. U svakom segmentu. Od politike do sporta. Osa oko koje se sve vrti.

To, naravski, nije dobro. Nikako! Ni za društvo u celini, ali ni za Vučića samog. Novinarstvo, mediji generalno, moraju biti onaj vitalni, kontrolni stub u svakom demokratskom društvu. Biti, zato, kritičan prema Vučiću i ljudima oko njega, postaje pitanje mentalne higijene. Drugosti, koja može biti i dobronamerna. Delotvornosti čak, samim tim što nije deo horske, predvidljive apolegetije.

Onomad sam napisao da mi to sve liči na kolektivno – pre svega novinarsko! – duvanje džinovskog balona. A, isti je svakim danom, sve veći i veći i veći…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari