Negde 1918. godine, ako se ne varam, građanin Uljanov, Vladimir Iljič, odlučio je da je dosta više bilo i te tajne diplomatije i otvorio arhive carskog Ministarstva inostranih dela. Dobro: ne baš sve. Arhive tajne policije, Ohrane, nije otvorio jer su bili zgodni za unutarpartijske čistke; SKP(b) bila je, naime, prilično infiltrirana. Ubrzo je i Lenjin shvatio da je tajna diplomatija ipak bolja.


Danas je, vidimo, taj ogromni lenjinski zadatak na sebe preuzeo onaj Džulijan Asanž, na opštenarodno veselje. Među „galoniranim diplomatskim papigama“, kako to Krleža zove, nastala je panika uz prateće licemerno zgražanje, prazne pretnje i prenemaganje da „diplomatija više nikada neće biti ista“. To je koješta. Oblik života koji se hrani kanapeima s kavijarom, šampanjcem, šatobrijanima za dve osobe i uopšte svime što je besplatno, pa makar i ćevapima na čačkalicu – neuništiv je i u tome je sličan većini uspešnih parazita.

Taj Asanž je preko svog internetskog sajta WikiLeaks pustio neke stotine hiljada depeša koje su američke diplomate slali u Stejt department; neke datiraju još iz šezdesetih godina. „Uzbuđivanje“ (adv. Srđa Popović) koje je oko toga nastalo licemerno je i suvišno: ništa tu novo nismo čuli što već novine nisu rastrubile, a pametni ljudi zaključili. Depeše jesu, kao, tajne i kriptografski zaštićene; njihov sadržaj, međutim, ne zaslužuje tolike troškove. To se sada jasno vidi: tajnost je pružila lenčugama i papagajima dragocenu priliku da kao relevantne obaveštajne podatke plasiraju ogovaranja, glasine, intrige, pažljivo prepričane novinske tekstove i druge banalnosti. Ali: ako je tajno i skupo, bolji će utisak ostaviti na birokrate iz Fogibotoma (kvart Vašingtona, D.C. gde se nalazi Stejt department).

Uostalom, Amerikanci su ovde ispali nepravedno izdvojeni. Šta mislite: jesu li diplomatske depeše drugih država bolje, istinitije, učtivije i pouzdanije? Naravno da nisu; iste su. Zahvaljujući izvesnim dobrim ljudima iz bivšeg SSIP imao sam u vreme krize i raspada Jugoslavije, u proleće 1991, uvid u jedan broj kriptografski zaštićenih diplomatskih depeša koje su u Beograd stizale iz Vašingtona i drugih mesta. Nisam slobodan da ih prepričavam, ali – verujte mi – iste su kao i ove Asanžove: ko je šta kome rekao na kom koktelu; ko je koga jurio štapom oko stola; šta se priča po boljim restoranima oko Dipon sirkla i u Džordžtaunu; šta se procenjuje u kafeterijama UN; itd. Kad smo kod Ujedinjenih nacija: sada se svi, kao, zgražaju zato što su nebrojene američke obaveštajne agencije probušile UN. Pa zar čuvena palata na Ist riveru nije oduvek bila špijunsko gnezdo, gušće naseljeno obaveštajcima svih mogućih država nego Švajcarska, Berlin ili Beč u vreme Hladnog rata?

Vidimo takođe da su se Rusi jako uvredili, što je privilegija velikih sila. Otprilike: procene američkih diplomata da je Rusija mafijaška država uvredljive su i neistinite. Ne; ne bismo to bili nikada doznali da Asanž nije pustio te depeše u svet: ni kakva je Rusija država, ni šta američki diplomati o tome misle. Možemo samo da zamislimo kakav je sadržaj depeša ruskih diplomata iz SAD. Ali, izgleda da Rusi imaju bolju kriptografsku zaštitu, što nije iznenađenje. Odavno je u obaveštajno-bezbednosnim krugovima shvaćeno da se priroda informacije promenila: informacija u digitalnom obliku postala je fluidna, „mnogo fluidnija od informacije zapisane na papiru i zaključane u čelični sef“, kaže jedan stručnjak. „Tajnama su narasla sopstvena krila. Tajnost više nije apsolutna, već statistička pojava“.

Diplomatija će ostati ista; kriptografska zaštita će postati bolja i to će biti jedina posledica ovog skandala sa WikiLeaksom. U međuvremenu ćemo se zabaviti čitajući šta oni jedni o drugima zaista misle.

Ja bih jako voleo da vidim, na primer, razmenu depeša između Vašingtona s jedne i američkih ambasada u Zagrebu i Beogradu, s druge strane. Zašto? Zato što, koliko sam do sada shvatio, ima više spoljnih politika SAD na Balkanu: zavisno od ambasadora, njegove žene, šefa stanice CIA, vojnog atašea itd. Stejt department podeljen je na frakcije i interesne grupacije; svaka nova administracija donosi neizbežne promene i pregrupisavanja. To što je neki ambasador pametan i dobro obavešten ne znači ništa. Evo primera: bio sam tokom 1990. i 1991. blizak sa dva važna ambasadora, Vorenom Zimermanom (SAD) i Hans Jergom Ajfom (SR Nemačka). Obojica su bili fina gospoda i pametni ljudi, veoma naklonjeni Jugoslaviji. Imao sam onda sreću da ih ponovo sretnem početkom 1993: Zimerman je bio dao otkaz, ogorčen i razočaran; Ajf je strpljivo sedeo u Bonu kao načelnik Uprave za izbeglice tamošnjeg MIP. Obojica su mi ispričala istu priču: da su lepo godinama u svojim depešama upozoravali Vašington i Bon šta će se desiti; da su imali veoma razumne predloge i sugestije; i da su obojica od svojih ministarstava dobijali isti odgovor – gledajte svoja posla i ne zanimaju nas vaše procene. Neko je kod kuće bio pametniji i sada vidimo kako se to završilo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari