Možda je Vuk Jeremić i emotivno infantilan o trošku poreskih obveznika Srbije, kako misle njegovi ovdašnji dušmani, mada „predsednik sveta“ možda i nenamerno otvara velike teme. Tu ne mislimo samo na pitanja hobita i Haškog tribunala. Doduše, njegovim dušmanima ništa ne valja: ni kad se Jeremić slika sa dvojnikom Bona Voksa, ali ni kad se slika sa pravim Stingom i pravim Stivijem Vonderom.


Odnos srpstva vaskolikog i benda U2 (pre svih njihovog frontmena, jer Edža retko ko pominje van njegove gitare), jeste velika tema koju je Jeremić otvorio. Tačnije, ako psihološki rešimo taj problem, imaćemo možda ključ i za rešavanje nekih ozbiljnijih. Činjenica da bi pre „normalizovali“ (kao što „državni vrh“ i čini) Hašima Tačija nego Bona, jeste ozbiljan simptom. I da li je jedini način da se jedan od njih trojice – Vučić, Dačić ili Nikolić sretnu sa Bonom, pa da stvar simbolički rešimo. Jer sem ove trojice u polju simbola izgleda niko drugi ne može da pomera stvari. Čini se da oni danas mogu čak i papu da pozovu u goste. Eto, Jeremić se trudi, možda i obmanut, da bude srbenda, da preobrati i uvede Bona (pa makar i preko dvojnika) u panteon-društvo Boba Dilana i Toma Henksa (koji su navodno podržali Srbe), ali teško da se ti napori razumeju u Srbiji. Vuk je makar probao da relaksira celu stvar. Da je pravi Bono digao s Jeremićem (i na Tviteru) tri prsta umesto dvojnika pod imenom Pavel Sfera, da li bi oprostili Bonu poljubac sa Muhamedom Šaćirbejom? I da li stvari psihološki možemo normalizovati i bez ta tri prsta? Jer izgleda da ovdašnji odnos prema U2 odavno izlazi iz sfere možda i razumljive animoznosti, i prelazi duboko u iracionalno. U gordi palanački prezir. I tu ne mislim samo na onu Srbiju koja se ljuti zbog Šaćirbeja, već i na onu tobože kosmopolitsku (građansku), koja se gnuša Bonovog globalnog „proseravanja“ i koja „priznaje“ samo tri albuma U2: Boy, October i War. Eventualno Joshua Tree. Da ne pominjemo šta misle o Zooropa i Pop. Takvi se ne bi ni samilostili da saslušaju No Line On The Horizon (ima tu i dilanovskih mantri) iz 2009, jer možda se radi o odličnom albumu, ako već ne o remek-delu.

Tačno je: Bono je ratne 1994. dao podršku Sarajevu, pa je dobio i bosanski pasoš od Alije Izetbegovića. Izgleda da je bio i za priznanje Kosova. Pomenimo i pesmu Miss Sarajevo, posvećenu izboru za najlepšu građanku opkoljenog grada. Ali, da li je bilo realno očekivati da kao Limonov dođe na srpske položaje i puca po Sarajevu. Mnogi su tada umetnici po svetu podržavali opkoljeno Sarajevo, ali je baš Bono postao „retko odvratan“. Ne želeći da vam promenimo mišljenje, ako već tako mislite, probali bismo bar da unesemo neke nijanse u njega.

Na koncertu u Budimpešti 23. jula 1993. Bono se – kao što je to radio i na ostalim nastupima Zooropa turneje-satelitskim linkom direktno povezao sa studijom u Sarajevu i tada je mnogim Srbima koji su taj koncert uživo posmatrali zastala knedla u grlu: „Neće li valjda početi da pljuje po nama?“, mnogi su se glasno pitali, jer je-zaboga-miloševićevska RTS frontmena U2 predstavljala kao oličenje neprijatelja srpstva. Ali, u sarajevskom studiju su sedela dva momka – Srbin i Hrvat – koji su bili članovi jedinog benda koji je u tom trenutku postojao u Sarajevu. Momak koji se predstavio kao Mladen, Bonu je rekao da je Srbin i da je danas bio na sahrani svog druga Muslimana koji je dva dana ranije poginuo od snajperskog hica i da ga je ceo događaj veoma potresao. Bono je rekao da sa njim i ostalim Sarajlijama istinski saoseća i da mu je žao što se taj „odvratni rat“ dešava tu, u komšiluku, i da je neverovatno da krajem dvadesetog veka u Evropi bukti takav (pazite sad!) „bratoubilački rat“. Pomenuo je još nešto o sličnostima bosanskog sukoba sa irskim problemom i pozvao sve prisutne na stadionu da sa njim otpevaju „One“. Nijednom rečju Bono nije pomenuo nacionalnost ljudi koji su taj hitac poslali.

U2 su na Koševo došli 23. septembra 1997. Na Maksimiru su bili 2009. U svom dnevničkom bestseleru „Zagreb indoors“ tadašnji srpski ambasador u Hrvatskoj Radivoj Cvetićanin piše pod datumom ponedeljak, 10. avgust 2009. „Bono Voks sinoć je – kad je završavao Beautiful Day – recitovao Gundulića; zatim, pevao „zemlji 1.000 otoka“, itd. Zbilja, operetski. Ako je taj nosilac Šaćirbejovog bosanskog pasoša hteo u nešto da se upušta ovde tema imao je, onoliko; ali je on odabrao da lomi jezik sa O lijepa, o draga, o slatka slobodo, kao da je u recitalu na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara“. Šlihtao se, dakle, Hrvatskoj.

Naravno da Bono nikad neće biti Handke, niti će ga Kusturica pozvati na Mokru goru. Sigurno je i da U2 nikad neće imati koncert u Srbiji. Jer nesporazum je izgleda nepremostiv. Ontološki. Ali, zar stvarno verujete da Bono baš „patološki mrzi Srbe“, a da Bob Dilan ima baš toliko „razumevanja za našu sudbinu“. I da smo im mi tolika fiksacija – na jedan ili drugi način? Zar su baš U2 „esencija antisrpstva?“ Možda bi nam bolje bilo da se zapitamo kako to da Koštuničin „Mitrovdanski ustav“ neće trajati mnogo duže nego pauza između dva U2 albuma.

Ako baš toliko volite Dilana (zbog senzibiliteta za Srbe), iako ga nikad niste slušali, i ukoliko baš toliko mrzite U2 (jer su bili za Sarajevo), iako ih nikada niste slušali, evo vam jedne teme za razmišljanje. Dakle Bono na jednom mestu kaže: „Bob Dilan nas je naveo da promislimo o mnogim stvarima. On je taj koji nas je uputio na putovanje u prošlost koje je završilo albumom Rattle And Hum. On nam je to to učinio! Njega krivite! Zbog tog razgovora s Dilanom i još jednog s Kitom Ričardsom o bluzu, U2 je ponovo otkrio svoju prošlost.“ Jer, Dilan je Bonu govorio da se U2 mora „vratiti korenima“. A, taj povratak je mnogima bio najpotrebniji u vreme kad se rock budio iz letargije u koju je zapao nakon smrti Kurta Kobejna, kako je povodom zagrebačkog koncerta pisao Aleksandar Dragaš u gala specijalcu „Jutarnjeg lista“. Zato i svi oni u Srbiji koji ne zameraju Bonu što je podržao Sarajevo, ali mu zameraju sve posle „Džošue“, plus globalno foliranje, valjda osećaju da kad slušaju nekog poput Coldplaya, Kings Of Leon, Killersa, Arcadee Fire, slušaju bar malo U2. Pa makar samo U2 iz „osamdesetih“, ako ovo kasnije ne ide u glavu i uši. Mada i sa tim potonjim, bend je, ako nikako drugačije, onda samoironijski uspeo da parira glavnoj struji oličenoj poznih devedesetih u imenima kao što su Fat Boy Slim, Moby, Tricky, The Chemical Brothers, Underworld… Mada koga to danas realno zanima u Srbiji.

Još jedan paradoks: Često se Srbi hvale da imaju toliko sličnosti sa Ircima. Više one vezane za nacionalno kočoperenje, nego za fudbal i pivo. U Beogradu se ponegde slavi i Sveti Patrik. A, eto, ovaj Irac nas „mrzi“. Ali, ako niste znali, ima Albanaca (kosovskih) koji svoju borbu vide baš kao „irsku“. I, jebi ga, vole U2. I s te prištinske tačke Bono i Klinton mu dođu jako blisko. Još kad znamo da je ovaj pevao ovome na inauguraciji. Bljak, zar ne?

Zooropa? Zvuči kao balkanski put u EU?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari