Od pre mesec dana, porodično stablo čoveka ima ovog člana. Na konferenciji za štampu u Johanesburgu, 10. septembra ove godine, ekipa naučnika i istraživača pećina objavila je podatke o verovatno najznačajnijem otkriću fosila u poslednjih pola stoleća.

U pitanju je hrpa neobičnih fosilnih ostataka još jednog novog i pradavnog ljudskog rođaka, odnosno hominina. Nazvan je „Homo naledi“, po reči za zvezdu na afričkom jeziku Sesoto. Otkriće je raspamećujuće fantastično, i to ne samo za vlasnike izdavačkih kuća koji ovaj put imaju dobar razlog za nova, dopunjena izdanja univerzitetskih udžbenika iz arheologije, paleontologije i ljudske evolucione biologije. Jer u mnogo čemu, ovo otkriće dodatno razotkriva ono šta čovek zaista jeste. I to puno bolje i kvalitetnije od onoga šta piše u svetim knjigama, pomodnim filozofijama, ili onoga šta mislimo o sebi kada se ujutru zabuljimo u sopstveni odraz u ogledalu, pre nego što operemo zube, obrijemo se i turimo afteršejv.

Prvo, grubi podaci o otkrivenom zemari, odnosno našem daljem rođaku. Ovaj „Zvezdani čovek“ bio je visok oko metar i po, a težak oko 45 kilograma. Najverovatnije je živeo pre oko 2,5 miliona godina. Bio je vitak, dugonog i mišićav. Imao je i malu glavu i u njoj omaleni mozak, zapremine oko 500 kubnih centimetara. Ovo je veličina poveće pomorandže, dok je mozak današnjeg čoveka oko tri puta krupniji. Međutim, druge telesne karakteristike ovog ljudskog pretka dramatično ga približavaju nama samima. Naime, ovaj čova je sasvim komotno hodao uspravno ili na dve noge. Njegovo stopalo je gotovo nemoguće razlikovati od našeg, što znači da je većinu vremena provodio tabanajući unaokolo. S druge strane, karlica i ramena su mu mnogo više „majmunoliki“. Šake Zvezdanog čoveka takođe su nalik na šake savremenog, tzv. Razumnog čoveka, sa jednim izuzetkom: imao je prilično savijene prste. Ovo znači da je sa lakoćom hvatao stvari, uključujući tu i razne alate, ali i grane drveća. Ako i kada je želeo, Homo naledi je mogao da mašin-bravari praveći alate po radionicama afričke savane, a mogao je i da se vrati natrag na drvo afričke džungle i da se tamo skriva ili naprosto kulira. Prilično zgodno, zar ne? Uzgred, i zubi su mu bili veoma slični našima, što znači da se nije hranio jedino voćem i povrćem poput šimpanzi i zagovornika zdrave ishrane, već i krtolama, korenjem i ostalim skrobnim pomfrit-delicijama.

Dakle, Zvezdani čovek je bio jedan neobičan miks: onog poprilično drevnog i majmunskog i onog zadivljujuće modernog i ljudskog. I ovakva kombinacija je nešto sa čim se naučnici do sada nisu susretali. Neko bi čak mogao da kaže da je u pitanju famozna „nedostajuća karika“ između majmuna i čoveka. I da samim tim pogreši u mentalnim koracima. Naime, slika (ljudske) evolucije kojom dominiraju nekakve karike, lanci, merdevine ili pokretne stepenice je pogrešna, koliko i promašena. Jer evolucija je nesvrhovita, krivudava i posve brljava stvar, sa mnogo ćorsokaka i slepih ulica. Vrste ne izrastaju prosto jedna iz druge, već nastaju, menjaju se i nestaju, (ne)prilagođavajući se na promenljive okolnosti koje nazivamo životom i okruženjem. U tom smislu, neočekivana kombinacija različitih telesnih karakteristika Homo naledija znači samo to da smo mi ti koji u lobanjama nosimo umove koji su nepripremljeni za iznenađenja i nelinearne trendove. A drug Zvezdani čovek bio je samo još jedan čova sa telom koje je odgovaralo njegovim životnim okolnostima u tom periodu. Konačno, priča o evoluciji čoveka je u najvećoj meri jasna i ispričana, i to ne grubo, već sa mnogo detalja, i ništa veliko tu ne „nedostaje“.

Drugo, priča o zvezdanom čovi zanimljiva je ne samo zbog njegovog „neobičnog“ tela, već i zbog mesta i načina na koji je to telo pronađeno. U pitanju je bila nepristupačna pećina smeštena oko 50 kilometara severozapadno od Johanesburga u Južnoj Africi. Odmah pored je tzv. „Kolevka čovečanstva“, zaštićeno paleontološko i arheološko nalazište na kojem se nalaze i najstariji pronađeni ostaci upotrebe vatre od strane čoveka. A prvo kuvanje je zaista stvar za svetsku kulturnu baštinu. I sad, na kosti Homo naledija naleteli su speleolozi amateri još pre dve godine. I prvo su mislili da su u pitanju kosti modernog čoveka: dotične nisu bile naročito teške, nisu bile zarobljene u kamenu poput većine fosila, a zubi i stopala ličili su na naše. Naprosto, samo su ležale na površini, kao da ih je tu neko razbacao. Ubrzo su pristigli i naučnici i otkrili da unaokolo leže ostaci ne jednog, već najmanje petnaest tela koja pripadaju istoj i pradavnoj, predačkoj vrsti. Ceo pod pećine bio je prekriven kostima, od dece i tinejdžera, preko onih zrelijih, sve do penzionera. Otkriveno je čak 1500 fosilnih ostataka, a veruje se da ih ima još.

Međutim, osim što se pokazalo da je u pitanju najveće fosilno nalazište drevnog čoveka na tlu Afrike, posebnu zagonetku predstavljala je upravo njegova izuzetna nepristupačnost. Naime, ovi ostaci Homo naledija razbacani su na oko 90 metara podalje od ulaza u pećinu, na posebno mračnom, klaustrofobičnom i izolovanom mestu do kojeg mogu da dopru samo ozbiljni entuzijasti sa viškom hrabrosti i manjkom dasaka u glavi. Osim gomile ostataka ovog ranog čoveka, tamo su pronađene samo još kosti par glodara i manjih ptica. Jedna od pukotina kroz koju se čovek mora provući (i zatim onuda puzati) da bi uopšte došao do ovog mesta široka je samo 17,5 centimetara. Zatim nastupa ozbiljno pentranje („Zmajeva leđa“), a tek na kraju je tamni sobičak zgodno nazvan „Zvezdana komora“, gde se i nalazi gomila kostiju Homo naledija. Na javnom pozivu preko Fejsbuka ili u svojevrsnoj „javnoj nabavci“ istraživača koji uopšte žele da rizikuju život i umeju da dođu do ove sumanute pećine pobedilo je šest mladih, vitkih i omanjih žena-speleološkinja. Nazvane su „podzemnim astronautima“, sasvim prikladno i od milja.

I zato, pitanje kako su te proklete kosti dospele na ovakvo mračno, daleko i od boga zaboravljeno mesto jeste najzanimljivije pitanje od svih. Prvo su pažljivo isključeni svi verovatniji scenariji: donela ih voda, donele ih grabljivice, sami su tumarali tuda pa nisu znali da se vrate itd. Ništa od toga se nije poklapalo sa dokazima. Pogledom na metaripo vitkog i omalenog tela Homo naledija, preostalo je samo ono najneverovatnije i najfascinantnije objašnjenje od svih: ovi drevni ljudi su tu sahranjeni. Njihova tela su namerno, planski ili ciljano doneta i ostavljena u ovoj mračnoj i zaštićenoj komori od strane srodnika ili saplemenika. Verovatno uz par molitvi ili pesama, iza kojih ne ostaju fosilni tragovi. A to je nešto što čovek radi i danas. Dugo smo mislili da su rituali sahranjivanja, vera u onostrano, simboličko i apstraktno mišljenje i ostale složene i nezgodne umske drangulije karakteristične jedino za moderne ljude, odnosno za nas same. Ponekad smo se malo i dičili time. Ostaci Zvezdanog čoveka govore da su isto to radili, mislili i osećali i naši preci. Dakle, jedna druga – čovekolika ili majmunolika, po volji – živa vrsta, još pre par miliona godina. Nauka nam već dugo vremena pokazuje da savremeni čovek nije naročito poseban ili specijalan. I ljudska životinja je, kao i sve druge, proizvod spleta okolnosti, neobična slučajnost nastala iz ustajale vode. Otkrićem ovog čovekovog pretka, zapravo otkrivamo i da naša kultura i naša verovanja takođe nisu naročito jedinstvene ili izvanredne.

Šta to znači za nas danas? Da li je to Zvezdani čovek izmislio sahranjivanje, a zatim se taj običaj prenosio milionima godina? Bila bi to najdugovečnija tradicija u istoriji, koja nadilazi čak i granice biološke vrste. Ili možda čovekov mozak, bio on veličine pomorandže ili dinje svejedno, naprosto ne može a da ne ispoštuje svoje mrtve? Ako je Homo naledi sahranjivao svoje saplemenike, da li to znači da je verovao u zagrobni život? Zašto bi mu inače bilo toliko stalo da mlati po mračnim i nepristupačnim pećinama? Da li je verovao u boga ili bogove? Ili je samo želeo da sačuva svoje rođake od zaborava? Ili je pak želeo da ih se otarasi i odnese što dalje i dublje, da ga ne podsećaju na sopstveni kraj? Bez obzira na to gde taksonomi tačno udenu Homo naledija u priču o evoluciji, poreklu ili porodičnom stablu modernog čoveka, ohrabrujuće je da ima neke neobične i dirljive veze između nas i njih. I da se ta veza ne svodi jedino na zube i stopala, odnosno na karijese i neravne tabane. Već i da je ona sadržana i u našoj kolektivnoj nadi da smrt nije kraj života, koliko god ta nada bila jalova. Od Epa o Gilgamešu do Vudija Alena, čovek je sanjario o tome da prevari smrt. Danas saznajemo da Sapiens nije jedina ljudska vrsta koja je o tome maštala. Nepokolebljiva vera u život posle smrti nas čini ljudima. Da li su i hominini imali dušu?

Šetajući levom obalom Pariza, egzistencijalisti su s pravom bili ustvrdili da je čovek osuđen na život, odnosno bačen u ovaj svet. I da ne postoji nikakva božanska ili bilo kakva druga esencijalna promisao, smisao ili svrha osim one koju sami sebi zadamo. I zato zamislimo samo našeg homininskog pretka, uspravnog ali pogrbljenog, koji je koristio alate, ali se i verao po drveću, sa crtama lica između čoveka i šimpanze. Zamislimo ga kako nosi svoje mrtve duboko u utrobu zemlje, nadajući se da će na ovaj način ostati uspomena na njih. I koliko je samo bio u pravu. Sastojci od kojih su sklepana naša tela samo su ostaci nekadašnje zvezdane prašine. Homo naledi, Zvezdani čovek, dotakao je tu besmrtnost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari