Pre mnogo godina prijatelj reditelj me je ubeđivao da je Dejvid Finčer satanista, pri tome, tada samo na uzorku filmova „Sedam“, „Igra“ i „Borilački klub“. Puno filmova kasnije, donekle vidim da je kolega filmski stvaralac bio na tragu smislenog razmišljanja, jer, kod Finčera zlo uvek pobeđuje, na neki način (uz čestu primenu obrnutog redosleda stvari od onog na koji smo navikli, bila to odjavna špica u „Sedam“ ili ceo „Bendžamin Baton“, inače, njegov najlošiji film, svakako film koji ga je najmanje zanimao).

Iščezla

režija: Dejvid Finčer, scenario: Džilian Flin po svojoj knjizi

 

 Pa ipak, da biste bili satanista morate valjda prvo verovati u postojanje koncepta dobra, bio on u ljudima ili u nekakvom uzvišenom entitetu, što pristalice Bjalzebuba, uz svo žrtvovanje odojčadi i obrtanje krstova naopako, stavlja u poziciju amatera u odnosu na nas ateiste, agnostike i ostale baštinike psihosomatskih poremećaja. Jer, kod Finčera, tog poslednjeg zanatlije sa dušom autora koji i dalje egzistira u Holivudu, uvek je reč o dualizmu i nepostojanju apsolutnog. Junak „Igre“ doživljava neku vrstu katarze, no, ako je sve bilo lažno, da li je katarza istinita, i šta će biti posle? Mark Cukerberg na kraju „Društvene mreže“ biva sveden na suštinu, ma koliko bila banalna, da će, i pored svetske dominacije koju je ostvario, zauvek biti rob opsesije jednom određenom devojkom. Samo bezimeni narator iz „Borilačkog kluba“ ostvaruje u poslednjem kadru filma unutrašnji mir, međutim, ceo svet morao je da plati cenu, i ako je.

Što nas dovodi do Ejmi Dan (Rosamund Pajk, uloga života i uvek mi se, kao, očigledno, i Finčeru, činilo da „ima to u sebi“), protagonistkinje filma „Iščezla“. Dvosmislenost počinje od samog pitanja ko je protagonista? Škola nas uči da naš glavni junak ima neki plan a onda se pojavi određena smetnja. Tim sledom razmišljanja može se zaključiti da je glavni junak trilera često onaj koji krši zakon (Hans Gruber a ne Džon Meklejn). Dakle, pre je Ejmi glavni junak filma, neko ko kroz fabulu sreće razne smetnje, ponajviše onu u liku muža Nika (Ben Aflek). Ejmi, koja na samom početku filma misteriozno nestaje iz kuće u mirnom i dobrostojećem predgrađu (uz tragove borbe koji upućuju na otmicu) je ćerka spisateljskog bračnog para čiji je jedini, ali opšte poznat i finansijski isplativ, rad serija dečijih romana sa junakinjom koja živi savršenu verziju njenog detinjstva, punog avantura, poklona, kućnih ljubimaca… U realnom životu Ejmi je nedefinisana, mada briljantno inteligentna i obrazovana mlada žena (svesna toga, te samu sebe smatra boljom i vrednijom od ostalih smrtnika – što možda i jeste, ali da ne ulazimo sada u naci teorije tog tipa, mada jesu sastavni deo filma). Ipak, Ejmi se udaje Nika, za koga je jasno da nikada neće biti romanopisac kakav bi želeo (nije dovoljno jak ni da napiše bilo kakav roman) i nakon serije nesrećnih okolnosti (bolest Nikove majke, ekonomska kriza…) seli se iz Njujorka, centra sveta, tačke na planeti koja ju je jedina dostojna, u provinciju američkog srednjeg zapada. Nik je odsutan, vara je sa studentkinjom, žive, zapravo, na račun njenih roditelja, dece nema jer ona ne želi da ih ima a nezadovoljan i dokon mozak (na policijsko pitanje šta vaša žena radi po ceo dan Nik kaže da „guta knjige“) je, kažu, đavolje igralište. Mislim da ne kvarim ugođaj ako otkrijem da sa otmicom stvari ne stoje onako kako su postavljene i da problem nije u Niku koji, kada se radi o pitanjima života i smrti, govori istinu (njegovi nedostaci su manji, ljudskiji, praćeni opšte antipatičnim stavom i ponašanjem). Dakle, preokreti nisu jača strana filma a to nije bila ni namera. „Iščezla“ se gradi na kritici kompletnog sveta, medijskog cirkusa (kakav smo ovde prvi put upoznali tokom ovogodišnjih poplava – povraća mi se samo kad pomislim), ispraznosti uspešnih, trivijalnosti provincijskih domaćica (lik komšinice koji igra glumica i, nimalo iznenađujuće, scenaristkinja imena Kejsi Vilson je malo remek-delo – samo visoko inteligentna osoba može tako vešto da igra potpunog idiota), selfija, gedžeta, društvenih mreža… Psihopata, pri tome psihopata koga ne vodi materijalna korist već opšta osveta celom svom životu otelotvorenom u jednom ljudskom biću, u takvom svetu, našem svetu, je neko za koga nije problem navijati, i publika u sali reagovala je onako kako je Finčer želeo (dobro, verovatno ne svi, ali ti su propustili poentu i zabavu).

Rediteljevo umeće nalazi se u kontroli nihilističkog sveta koji stvara. Da, sve je to pomalo „campy“, ali zadržano sa prave strane granice detaljnim stilom, posvećenom glumom, već standardnom režućom muzikom Trenta Reznora i Atikusa Rosa. Imamo i veliku žanrovsku potkovanost, od hičkokovskog motiva nevino optuženog koga svi proganjaju te je prinuđen da vodi samostalnu amatersku istragu do šabrolovskog (a koji je, opet, baziran na istraživanju i deformisanju Hičkoka) društvenog komentara. Istinski bezobrazan film iz 2014. godine, na nivoima kakve nećete naći na festivalima i Mokrim gorama, hvala sveprožimajućem ništavilu…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari