– Povod za izložbu „Kada su ženskinje postale građanke“ u Domu vojske Jugoslavije, koju je koncipirala Gordana Stanišić, muzejska savetnica Narodnog muzeja u Beogradu, bio je Sretenjski ustav. Donesen u autokratskoj monarhiji sa apsolutnom vlašću muškaraca, ovaj akt je tretiran kao prvi srpski, liberalni i demokratski zakonski ustav ne samo na području Balkanskog poluostrva nego i Evrope. U razgovoru za Danas Gordana Stanišić kaže da je koncipirajući izložbu pošla pitanja da li je i u kojoj meri Sretenjski ustav pomogao pravima žena s obzirom na to da je trajao tek par nedelja. Naime, ovaj zakonodavni akt, kao ni potonji ustav iz 1888. u Kraljevini Srbiji, prema njenim rečima, nijednom tačkom se nije odnosio na prava žena.

– Njihov položaj u društvu je bio na potpunoj margini, čak i u privatnom životu, a funkcionisanje ograničeno na dom, supruga, decu, domaćinstvo. Žene su bile dezavuisane u svakom pogledu. U vreme Kneza Miloša, čak ni sama kneginja Ljubica nije imala prava da sedi i obeduje za zajedničkim stolom sa svojim ukućanima. Knez Miloš je kasnije promenio zakon ali se prava žene u globalno posmatranom društvu nisu znatno promenila – kaže Stanšić.

Iako je način odevanja žena bio tek posledica njihovog stvarnog statusa u društvu, zakon prema kome su morale maramom skrivati lice a feredžom telo bio je na snazi do 1830. godine.

– Jedini javni prostor u koji je žena bila uključena bila je crkva u koju je odlazila s porodicom – podseća naša sagovornica.

Klica fleksibilnijeg načina razmišljanja koju je zametnuo Sretenjski ustav bila je pre svega u tome što je on otvorio problem slobodnog čoveka kao pojedinca.

– To je dovelo do stvaranja dve različite koalicije među višim slojevima društva i, naravno, među muškarcima. Jedni su bili „nemačkari“ iz Austrougarske koji su i dalje protežirali patrijarhalne, konzervativne i rigidne stavove u odnosu na društvo i pojedinca, a sa druge strane, s francuskom revolucijom, mali broj emancipovanih muškaraca počinje da se školuje u inostranstvu, prevashodno u Parizu, odakle u zemlju prenosi prosvetiteljske ideje – ukazuje Stanišić.

Emancipacija je, dakle, krenula od muškarca i to intelektualaca željnih putovanja i obrazovanja, koji su se nakon školovanja u inostranstvu vratili u zemlju s daleko naprednijim idejama i na taj način otvorili mogućnost stvaranja građanske klase.

– Ona daje podstrek da se status žene osvetli i počne ozbiljno da razmatra. I to ne samo kao problem žena, nego države uopšte jer su žene bile uskraćene da bilo kakvim svojim kvalitetom doprinesu razvoju društva – smatra Stanišić.

Prema njenim rečima, žena je i dalje na margini društva, međutim, ni u daleko naprednijoj Evropi, gde je buržoaska i intelektualna klasa bila mnogo razvijenija, stanje nije bilo dramatično bolje.

Do svog prava glasa žene su pokušavale da dođu na razne načine, između ostalog i na prvoj liniji fronta, ali do sredine 19. veka se to i dalje nije završavalo s optimizmom. Zakasnela modernizacija društva bila je uslovljena i dugogodišnjim uticajem velikih sila, pogotovo Otomanskog carstva.

– Bili su neophodni velika ambicija i volja i aktivnost samih žena da bi ubedile muškarce u svoje vrednosti. Moj tekst u katalogu izložbe i materijal predstavljen na njoj mogu da se dožive kao dve paralelne priče. U tekstu sam mogla sebi da dozvolim priču kroz istoriju od 1835. godine do tridesetih godina 20. veka i dam pregled turbulentnih dešavanja koji su uticali da se mnogo puta započeti procesi razvoja prava žena zaustave i ponovo otpočnu – kaže Stanišić

Ona skreće pažnju kako zapravo tek posle Prvog svetskog rata možemo govoriti o emancipovanoj ženi.

– Ne samo na Balkanskom poluostrvu, nego u Evropi. To je žena koja aktivno učestvuje kao bolničarka, borac na frontu, pomaže u različitim humanitarnim akcijama pri raznim udruženjima koja se masovno organizuju. U tekstu sam pomenula žene iz različitih sfera kulturnog života od naših dinastija Obrenović i Karađorđević, to jest, značajnih supruga vladara kao što je bila Julija Hunjadi, supruga Mihaila Obrenovića, zatim Persida Karađorđević, supruga Aleksandra Karađorđevića i najzad Natalija Obrenović, supruga Milana Obrenovića. One su dale veliki doprinos ne samo u organizovanju balova, okupljanju žena na javnim promocijama, nego i u političkom životu. Kneginja Persida Karađorđević je u tom smislu bila vrlo aktivna pomažući svom suprugu u donošenju velikih odluka na državnom nivou – kaže Stanišić. Ona napominje da se dalje fokusirala na žene iz umetnosti.

– Kroz izložbu sam želela da pokažem kako se transformisao lik žene kroz njen vizuelni prikaz, od sredine 19. veka do tridesetih godina 20. veka, kroz vizuru muškaraca i samih žena. Ne samo u samo kontekstu fizičkog izgleda, već i duhovnosti i emancipacije žene koja je dolazila iz šireg smisla. Žene su postale poznate pijanistkinje, filozofkinje, književnice , umetnice – objašnjava Stanišić i podseća na mnoga značajna imena – Isidoru Sekulić, Magu Magazinović, Nadeždu Petrović, koja je osnovala Veliku školu i dala veliki doprinos ne samo u pedagoškom radu, nego i kao bolničarka i borac na frontu, te u organizovanju Kola srpskih sestara sa nastavnicom iz Skoplja Delfom Ivanić. Tu su i učenice Nadežde Petrović Natalija Cvetković i Beta Vukanović, te njihove učenice Anđelija Lazarević i Vidosava Kovačević. Njihovi portreti se mogu videti na izložbi ali i paralelne priče drugih žena koje su one portretisale. Ima mnogo prikazanih radova Natalije Cvetković koja je u svojim blokovima, dok je radila kao bolničarka i učestvovala na frontu, crtala ranjenike, bolničarke, svoje koleginice umetnice. Ponesene patriotskim i romantičarskim osećanjem one su hrabro funkcionisale u ratu – napominje Stanišić.

Međutim, u vizuelnoj kulturi dugo vremena je ostao na snazi trend „žene dokolice“. Pre svega u ostvarenjima Anastasa Jovanovića, zatim Uroša Kneževića i Paje Jovanovića. Naša sagovornica objašnjava da je to bila predstava žene bez jasnog identiteta. Njen karakter su određivali luksuzni enterijer u koji je smeštana i raskošna odeća.

– Te slike su praktično predstavljale apoteozu lepoti žene dok se na njen unutrašnji potencijal nije obraćala pažnja. Anastas Jovanović je masovno radio akvarelisane fotografije ne samo za vladajuću elitu, nego i za visoke slojeve društva. Njegovi fotografski albumi su s jedne strane bili ostavština za budućnost, a sa druge, stvar prestiža – ukazuje Stanišić.

Prema njenim rečima, prikaz žene kroz vreme se završava sa Desom Glišić koja je bila strip crtač, karikaturista i novinarka naših humorističkih časopisa.

– Tokom dvadesetih i posebno i tridesetih godina 20. veka ona je protežirala dečački vamp – imidž nove žene. Na mnogim crtežima na izložbi može se videti ta transformacija, od rigidne zategnute odeće dama u krinolinama do socijalnog i duhovnog oslobađanja od suvišne garderobe u kome su žene čak imale tendenciju da se izjednače sa muškarcima. Neke od umetnica su takonosile maskulizirane sakoe sa kravatom – zaključuje Gordana Stanišić.


Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari