Bol, povrede, nasilje glavni su motivi njegovih slika. I to ne bi izgledalo tako strašno da sve navedeno nije predstavljeno na deci. On je najposećeniji živi umetnik danas. Na njegovoj nedavno održanoj retrospektivi u muzeju Albertina u Beču bilo je 250.000 posetilaca. Jedan je od najpoznatijih svetskih hiperrealista, čija dela poseduju i njegovi prijatelji, među kojima su Šon Pen, Mik Džeger, Arnold Švarceneger.

Glavni studio mu se nalazi u Los Anđelesu, a kad je vruće, seli se u Dablin u svoj zamak. Tu je održana i svadba Merlina Mensona, čiju je ceremoniju režirao Alehandro Hodorovski. Reč je o Gotfridu Helnvajnu, čuvenom austrijskom umetniku koji je na par dana svratio u Beograd kao gost Muzeja savremene umetnosti i Austrijskog foruma radi pregovora oko izložbe u prestonici.

Možete li nam nešto reći o vašim počecima i otkud tema nasilja i Holokausta u vašim delima?

– Rođen sam u Beču, odmah nakon Drugog svetskog rata, i tada je taj grad bio veoma mračno i depresivno mesto. Kao dete gledao sam oko sebe i svi su delovali nesrećno. Mogli ste osetiti senku Trećeg rajha. Moji roditelji su pripadali toj generaciji. Osećao sam se kao u paklu. Kada sam čuo o Holokaustu, to je bilo nešto što je promenilo moj život. Hteo sam da saznam više, ali o tome niko nije govorio. Kasnije na suđenjima ratnim zločincima bilo je mnogo iznenađenja. Saznao sam da su mnogi od njih sopstvenim rukama ubili na hiljade ljudi, ali im nije bilo presuđeno jer su u celom sistemu – vladi, crkvi, i dalje bili nacisti. Počeo sam da istražujem istoriju nasilja i zaključio da je cela istorija čovečanstva konstantno ubijanje, mučenje i nanošenje bola bespomoćnima. Postao sam opsednut temom nasilja i pokušavao da pronađem odgovor na pitanje zašto. Saznao sam o ratu u Vijetnamu, a onda sam naišao na forenzičke slike dece koja su mučena danas, u Nemačkoj, i to najčešće od svojih najbližih rođaka. Ni o tome se nije govorilo. Bio sam iskreno šokiran i zbog toga sam odlučio da postanem umetnik. To je bio razlog. Nisam imao s kim da razgovaram o tome i nisam znao to drugačije da artikulišem osim da naslikam. Tako sam počeo da slikam ranjenu i u zavojima umotanu decu.

Kako su ljudi reagovali na vaše slike?

– Na moje zaprepašćenje veoma emotivno. Na mojim prvim izložbama dešavali su se skandali, protesti, čak mi je jednom policija zaplenila radove. Nakon zatvaranja izložbe došao je novinar iz konzervativnog časopisa Die Presse i pitao me je kakav sam ja to slikar, jesam li lud, zašto slikam ranjenu decu, ne može noću da spava, stalno mu te slike, kaže, prolaze kroz glavu i uznemiravaju ga. Pitao sam ga da li je bio u poslednjem ratu. Potvrdio je. Pitao sam ga da li je tamo video ljude kako umiru. Takođe je potvrdno odgovorio. A onda sam ga upitao da li je možda nekog i ubio. Rekao je možda. Možeš li da spavaš? Mogu, rekao je. Bio je rat, a ja vojnik. I kao novinar ispričao mi je da nema problema s tim što se ponekad u novinama objavljuju fotografije na kojima su prikazana najokrutnija nasilja. Ni tada nema problema sa spavanjem. Sve to učinilo mi se zanimljivim – kako ljudi nemaju problema sa nečim što je realna smrt, a imaju sa tragovima pigmenta na papiru ili platnu. I zaključio sam da nisu problem moje slike, već slike koje ljudi imaju u glavi. Umetnost može da bude okidač za njih. I to u stvari objašnjava ono što ja pokušavam da radim – da kroz umetnost komuniciram sa ljudima. Ne verujem u intelektualnu umetnost gde su potrebni teoretičari koji će objasniti praznu sobu. Mislim da to nije svrha umetnosti, već da dodirne, pokrene i emocionalno protrese posmatrača. Zbog toga je umetničko delo završeno tek onda kada ga vidi publika.

Kako je izgledao vaš susret sa Vorholom?

– Vorhol me je pozvao u svoju Fabriku. Bio je veoma ljubazan, ponašao se obično, a onda me je najednom pozvao da uđemo u jednu mračnu sobu. Tu je seo i bukvalno se smrzao. Bio je tih i bez pokreta kao da je u nekom stanju meditacije. Postalo mi je već pomalo neprijatno i nisam znao šta da radim. U jednom trenutku izvadio sam fotoaparat i slikao ga. Lu Rid mi je kasnije rekao da je to najbolja fotografija Endija Vorhola, jer je uhvaćeno upravo ono što jeste njegova ličnost.

Kako birate modele dece, kako izgleda sam proces rada s njima i ko od modela vam je ostao poseban u sećanju?

– Uvek tražim specifičan tip deteta. Samo detinjstvo je za mene fascinantno kao faza u ljudskom životu koja ima mnogo više mogućnosti. Odrastanjem i obrazovanjem sve više postajemo ograničeni, ali dok ste dete svet je mnogo veći nego u realnosti. Dečja mašta je bez granica. Obrazovanje to sistematski uništava i utiče da mislimo uže i manje. Deca su neverovatno kreativna i zato nije čudno što je Pikaso primetio da je svako dete umetnik. Zbog toga tražim decu koja izgledaju nevino, čisto, koja su mnogo više u nekom svom duhovnom svetu. Koristio sam svoju decu kao modele dok su bila mala, kasnije i svoje unuke, ali sam naišao tek na nekoliko dece sa zaista neverovatnom aurom. Izgledala su kao iz bajke ili kao sveci. Imate potrebu da ih kao neku posebnu dragocenost čuvate i zaštitite. Prvo dete koje sam pronašao bila je šestogodišnja devojčica Sandra, koja je bila problematično dete. Njeni roditelji su bili očajni što je destruktivna. Jednom je podmetnula požar u stanu i majka ju je za kaznu zaključala u spavaćoj sobi. Međutim Sandra je svu odeću svoje majke isekla na komade i napravila finu gomilu od nje. Odmah sam zapazio da je divna osoba. Ima svoj ponos i dostojanstvo, pa sam je odmah upitao da li je zainteresovana da učestvuje u umetničkom projektu. Rekla je – okej, ali šta ja dobijam za to? Šta želiš, pitao sam je. Bicikl. Onda je sve rešeno. Sandru sam fotografisao na pešačkom prelazu želeći da njenim prisustvom poremetim taj automatski tok prelaska ljudi preko ulice. Ponašala se krajnje profesionalno. U suštini, veoma je lako raditi sa decom. Ne moraš mnogo toga da im objašnjavaš kao odraslima. Obično im dam slobodu da rade šta žele. Najčešće žele da se igraju, ali tada je foto sešen završen. Pustim ih da se igraju…

Samo da se voda ne sliva

Na pitanje da li postoji šansa da predstavi svoju umetnost ovde i kako mu izgleda Muzej savremene umetnosti u Beogradu, koji će 20. oktobra dočekati svoj 48. rođendan zatvoren, Helnvajn kaže:

– Video sam vaš Muzej savremene umetnosti i mislim da je to jedan od najboljih muzeja u arhitektonskom smislu. Njegova transparentnost, različiti planovi, svetlost… Velika je šteta što ne radi, posebno što mislim da bi ga trebalo zaštititi kao nacionalno blago u evropskoj zajednici. Taj muzej bi trebalo da bude brend vaše zemlje. Toliko mi se dopao da bih u njemu izlagao i sada kada nije dovršen, samo da se u njega ne sliva voda.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari