Živimo u vremenu kulturne regresije

Pred vama je tom prilikom zapravo zaista boravila Patti Smith, oličena elektrifikujućom scenskom energijom neverovatne hrvatske umetnice Senke Bulić, kadre da se suoči sa ovako kompleksnim likom i da u sebi pronađe zvezdano gradivno tkivo da svima okolo prenese stvaralačku snagu i senzualnost jedne istinske rock ikone. No, desila se usput neverovatna stvar. Ako smo ispočetka i verovali da se Patti lično pojavila pred nama, do kraja predstave svi smo i te kako postali svesni da je to u stvari Senka Bulić – tog momenta praktično superstar jednakih dimenzija – koja odista govori i peva Patti Smith, ali je smesta pretvarajući u sebe samu.

*Počnimo, molim vas, ispočetka. Kada ste prvi put čuli za Smithovu, oslušnuli neku njenu pesmu, čitav album, postali svesni njene poezije tog sasvim novog i osobenog senzibiliteta, postali svesni imidža Patti Smith najzad?

– Vrlo sam rano osjetila sve ono čemu se i danas vraćam kao bitnom, određujućem za moj estetski i životni odabir. Patti, ali i brojni umjetnici tog vremena odredili su neke kriterije koje i danas uvažavam. Kad sam dublje ušla u materijal, fascinirala me ne samo kao podsjetnik na ono što sam doživljavala ranije nego kao izuzetan materijal za današnje vrijeme. To je autentičan, izravan, buntovan svijet. Nesklonost lažnim autoritetima, beskompromisno bavljenje umjetnošću, vlastite vizije stvaralačke slobode, sve sam to prepoznala kao sličnost koju sam htjela ispitati, produbiti. Nisam htjela imitirati Patti niti raditi predstavu posvetu nego naći mjesta koja su mi umjetnički važna i danas. Zato svaku izvedbu doživljavam kao svojevrsnu komunikaciju s njom.

*Kako je uopšte došlo do zamisli o predstavi, kako ste se svi okupili oko nje i šta se sve dešavalo do njenog konačnog postavljanja?

– Dugo vremena sam razmišljala da napravim predstavu o Patti Smith, zbog raznih razloga odlagala i onda se ukrstilo nekoliko okolnosti i ušla sam u projekt. Upravo je u to vrijeme izašla i njena autobiografija „Tek djeca“ prema kojoj su Jelena Svilar i Morana Foretić napisale tekst. Razmišljala sam o konceptu i na kraju se odlučila za formu predstave/performansa/koncerta. Smatrala sam da je nužno ispričati priču o Patti, ali ne na ilustrativan način, htjela sam komunicirati s onim što je meni važno u njenoj umjetnosti, pogotovo svemu tome danas. Intenzivno sam proučavala razne materijale o Patti, muziku, filmove, knjige… slušala, čitala. Vraćala se mojim idolima – Warholu, Shepardu, Hendrixu, Mapplethorpu… Glazba je uvijek važan dio mojih predstava, kao ravnopravan element. Volim postdramsku poetiku koja spaja različite forme, daje slobodu eksperimentiranja s dramskim, verbalnim, likovnim.

*Patti Smith nije svakako samo tek neka upečatljiva pojava u popularnoj kulturi i muzici – njeni uticaji su mnogo dalekosežniji i na izvestan način delotvorni i apsolutno neophodni u sadašnjici. Gledajući predstavu, u jednom momentu sam pomislila da je ovo poslednji trenutak da se ona izvede u apsolutno svakom gradu ovog našeg ex-SFRJ regiona, štaviše u svakoj školi, na svakom fakultetu, u svakom Domu kulture, Studentskom centru… – jer će samo koji trenutak docnije biti jednostavno prekasno! Osećate li isto, za šta sve može da bude prekasno, ako ne čuvamo kroz ovakve predstave-performanse deliće nekog svog istinskog života, sada već nažalost iz baš daleke prošlosti? I ne prenosimo ih novoj generaciji, obaveštavamo ih o njihovom postojanju?

– Bilo mi je fenomenalno kad nam je nakon jedne izvedbe u Zagrebu profesorica književnosti pričala o interesu učenika za Patti Smith, a baš zbog predstave. To smatram najvećim dobitkom, to da neke nove klince uvedemo u njen svijet, da im se odlazak u kazalište pretvorio u nešto što možda bude odlučujuće. Inače ne smatram da je danas sve nužno gore. Živimo u vrlo kaotičnom vremenu, istina… ali neka utočišta uvijek možete pronaći. Ja se ne sjećam da mi je ikad bilo lako, uvijek sam imala razloga za prigovaranje, ali i bezbroj motivacija. Nisam od onih koji sve okolnosti doživljavaju kao prijetnju, prepreku. Kuknjave, a najčešće općenite su vrlo jednostavan i zgodan alibi za nečinjenje. Ima nekog viška nostalgije, a manjka spremnosti da se živi danas, punim plućima i artikulira sve naše današnje nemire. Sam Shepard kaže Patti Smith u našoj predstavi: „Odgovorna si prema vremenu u kojem živiš, transformiraj ga, nemoj ga zrcaliti.“

*Ko je Vas u mladim danima inspirisao da se prihvatite umetničkog posla? Koga ste kao tinejdžerka gledali na sceni, čitali ili uživali u nečijim slikama, skulpturama, oduševljavali se nečijim avangardnim istupima i zašto? A ko su vaši heroji sada i zbog čega?

– Mene inspiriraju brojni umjetnici, ali i mnogi drugi zanimljivi ljudi koje sam u životu sretala. Ali, ja se ne fasciniram na način nekog fana. Volim pronaći sličnosti koje su mi inspirativne. Prije bih rekla da se radi o prepoznavanju, a ne obožavanju. Tako je i s Patti Smith, koja se umjetnošću bavi beskompromisno, izravno, iskreno, autentično. U tome prepoznajem i svoj način življenja u umjetnosti. Primjerice, ja sam diplomirala na Rimbaudovim tekstovima, obožavam također Geneta, čije sam tekstove režirala… Završila sam srednju školu za primijenjenu umjetnost, jako me zanima vizualno, ali performerica sam, glumica, pjevam, režiram…

*Pitanje hrabrosti čini se veoma važnim danas kada se svi trude da se prikažu uglađenijim nego što jesu u ophođenju, iako se iza sve te fasade trikova odjednom počnu da pojavljuju užasne stvari – da li su nekada davno, u svetu koji uostalom oličava i Patti Smith, odnosi među ljudima bili iskreniji, neposredniji, topliji čak i u suprotstavljanju, ratobornosti? Da li je nekada ranije bilo lakše uopšte i zauzeti neku stranu, dok su danas svuda okolo same halucinacije i utvare, teško je odrediti stvarnog neprijatelja, sve one podrivajuće sile zbog kojih naša ljudska budućnost može temeljno biti ugrožena?

– Pattino vrijeme bilo je ono u kojem su se događala velika društvena i umjetnička oslobađanja. To je bilo zbilja izuzetno vrijeme, velikog zamaha, danas se sve ono što prepoznajemo kao nasljedstvo tog načina bavljenja umjetnošću događa sporadično ipak. To su bili ljudi koji su kreirali budućnost, a danas živimo u vremenu kulturne regresije. Zato bi trebali više nego ikad naglašavati sve ono što su nam ljudi tog vremena ostavili u nasljeđe, izboriti se za neke nove prostore slobode. Nešto što bi trebalo biti samo po sebi razumljivo danas vas stavlja na barikadu pobunjenika.

*Šta se, po Vašem mišljenju, u takvim okolnostima poslednjih decenija dogodilo sa teatrom, muzikom, barem onima situiranim u zvanične institucije? A šta se desilo sa nekadašnjom alternativom? Je li i ona sebi u međuvremenu izborila udobniju poziciju? Šta je uopšte alternativa danas?

– Morate se odmaknuti od ideje da će vam okolnosti uvijek biti naklonjene i naučiti se biti u jednoj manjinskoj, manje udobnoj, ali stvaralački potentnoj poziciji. Ja i danas gledam neke divne predstave, neke hrabre umjetnike. Moj umjetnički put nije bio linearan. Potreba da se bavim samo onim što je snažno umjetnički vrlo je rizična. Umjetnošću se bavim i kao redateljica, glumica, producentica. Pokušavam ono što radim najintenzivnije proučiti, doživjeti, pa se ne opterećujem klasifikacijama. Ne sklanjam se u određenja, nemam za tim potrebu. Važno mi je da ono čime se bavim bude autentično, u mom odabiru, izvedbi… Vodila sam i teatar, pa dramski program velikog festivala Splitsko ljeto. U svim stvaralačkim pozicijama htjela sam osigurati uzbudljivo, važno kazalište.

„Hotel Bulić“

*Da imate rock bend, o čemu biste pevali ovih dana? A, zapravo, kako to isto Vaš Hotel Bulić čini u svojoj sopstvenoj ideji o pozorištu?

– Kazalište Hotel Bulić osnovala sam jer sam htjela stvoriti mjesto u kojem bi se bavila autorima koje strašno volim – Copi, Genet, Mishima, Artaud.., a koje nisam imala priliku raditi u nekim drugim angažmanima – da stvorim suradnje s umjetnicima sličnog senzibiliteta. Željela sam se baviti stvaralačkim, a ne reproduktivnim kazalištem. Radim zahtjevna djela moderne i suvremene umjetnosti koje je hrvatska kazališna produkcija zapostavila ili previdjela. Postavila sam već preko deset naslova… Kazalište Hotel Bulić mi je omogućilo da se sačuvam svoju umjetničku osobnost, da ne kompromitiram razloge zbog kojih se bavim umjetnošću. Htjela bih stvoriti još bolje produkcijske uvjete i još više publike za suvremeno kazalište.