Znanje traži žrtve

Tamo je izložba imala premijeru i rađena je kao dugoročni istraživački projekat. Osim što je intrigantna, postavka je i prilično potresna, jer njeni eksponati – omoti ploča, kaseta, te spotovi i televizijski snimci estradnih zvezda, naročito iz epohe 90-ih, osim što pretežno predstavljaju dizajnerske i vizuelne (uslovno rečeno) promašaje, podsećaju na doba ratova i raspad Jugoslavije.

Bojan Krištofić objašnjava da je „osnovna ideja projekta analizirati turbo-folk sukulpturu, s temeljima u glazbenom izrazu karakterističnim za srpski društveni kontekst 90-ih godina, kao estetski i semantički najpotpuniji, u smislu nacionalističke ideologije u postjugoslovenskoj popularnoj kulturi. Ovaj je izraz svoj pandan u hrvatskom okruženju imao u kro-densu, te popularnim ratničkim i patriotskim budnicama iz prve polovice 90-ih godina“.

Krištofić podvlači da je izložba „fokusirana na dizajn vizualnih komunikacija kao važan element koherentnosti turbo-folk supkulture, te one aspekte njegove metodologije koji su, u perspektivi obrnutoj od uobičajene, pridonjeli masovnoj popularnosti navedenih glazbenih stilova u najširim segmentima stanovništva, istodobno u ruralnim i urbanim područjima. Čak sve više u urbanim kako je vrijeme odmicalo“.

Prema njegovim rečima, „izložba kronološki tijek razvoja dizajna za turbo-folk kao i glazbe same, ukratko prikazuje komparativnim postupkom na području većeg dijela regije, ističući nekoliko najvažnijih arhetipskih izvođača. Oni su podjednako svojom glazbom i vizuelnim izričajem otpočetka karijere ocrtali puni krug. To su, primjerice, Svetlana Ceca Ražnatović, ali i Severina, koja je uprkos znatno različitom glazbenom izričaju u Hrvatskoj, vrši donekle sličnu društvenu ulogu, vrlo promenljivu tjekom godina, bivši pjevač/ice ansambla Južni vetar (Indira Radić, Mile Kitić, Sinan Sakić i drugi), zatim Colonia kao arhetipska regionalna dens grupa upitnog vrijednosnog predznaka, itd. Ubrojeno je, međutim, i nekoliko izvođača koji su se , mada cijelu karijeru stvarali u idiomu turbo-folka, također i protivili i ironizirali vlastiti kontekst i identitet, poput Dragane Mirković, Jelene Karleuše i Dina Merlina“.

Uglavnom, najčešći obrazac za vizuelno oblikovanje muzičkog proizvoda, tada, sastojao se u tome da je centralno mesto omota zauzimao portret izvođača/ice uz prateće dekorativne elemente – skupoceni nakit, odeću, raskošne frizure, uglavnom onim što je većini stanovništva tokom 90-ih bilo nedostupno.

Krištofić skreće pažnju postavljajući „pitanje o kriterijima vrednovanja kvaliteta takvog dizajna, budući da su dijela koja čine estetski kanon turbo-folka tijekom 90-ih, ali i poslije izdašno nagrađivana na kojekakvim glazbenim festivalima i smotrama, čime su kontinuirano stjecala društveni legitimitet, a svojim autorima osiguravala prestiž u ekskluzivnim, njihovim slušateljima mahom nedostupnim socijalnim krugovima“.

Na kraju, upitali smo Krištofića o samom procesu rada, pogotovo kako je na njega delovalo preslušavanje turbo-folk materijala.

„Metode istraživanja bile su raznovrsne. Znao sam da neću moći isključivo objektivno pristupiti turbo-folku, niti izbjeći terenski rad, jer u ovom području zasad još ne postoji dovoljno literature na kojoj bi se moglo u potpunosti temeljiti istraživanje, a i inače je poželjno, zaista, ‘uroniti’ u temu kojom se bavimo. Drugim riječima, same eksponate – omote ploča, kaseta, a ubuduće i CD-ova – tražio sam po raznim buvljim pijacama i second hand dućanima, tražeći folk raritete između hrpetina prog-rocka, novovalnog popa i decentnih estradnjaka poput Arsena Dedića. Sakupio sam zgodnu malu kolekciju, koja će s vremenom zasigurno rasti. Naravno, kako bih u potpunosti shvatio prirodu i pozadinu turbo-folka i mogao raščlaniti njegovu vizualnu komunikaciju, valjalo je i preslušati nešto od te obimne građe – što sa ploča, što sa YouTube hitova. U određeno vrijeme, kad bi svi ukućani spavali, stavljao bih slušalice na uši i pažljivo pregledavao turbo-folk spotove, izdvajajući one presudne za njegovu priču. Pri tome se nisam uvijek zabavljao, ali znanje traži žrtve“, zaključuje autor.

Burek

Ko je od koga prepisivao utvrdiće stručnjaci, tek deluje zanimljivo videti elemente svojstvene rokenrol kulturi na omotima ploča narodne i turbo folk muzike. Recimo, Šaban Šaulić s cigaretom u ustima i dužom kosom na albumu „Kafanska noć“ deluje kao zvezda Vudstoka. Sedi krajnje opušteno s cigaretom u ustima, dok je u njegovom bekgraundu, makar tako deluje, zid s grafitom koji potpisuje ime pevača. Kaver za album „Otrov“ Halida Bešlića, nosi tekst u fontu imanentnom hevi metal subkulturi, a neverovatno izgleda i omot za muziku Dina Merlina. U njegovom vrhu piše Dino Merlin Burek, tako da bi posmatrač lako mogao pomisliti da je naziv ove specifične pite, pevačev nadimak a ne naslov albuma.

Kukavica

Interesantna je i „Kukavica“, album Cece i Futa benda, budući da dizajn za ovu muziku ostavlja prilično konfuzan vizuelni efekat. Na njemu provokativnog pogleda i istog takvog dekoltea ukrašenog zlatnim lancem, Svetlana Ražnatović eks Veličković, na dojci i nadlaktici ima ispisano Kukavica, a raspored teksta Ceca i Futa bend u odnosu na sliku, stvara kod posmatrača nejasan utisak o tome ko je na fotografiji. Postavka, takođe uključuje i dokumenta o antiratnom aranžmanu pevačice u duetu s Radetom Šerbedžijom i pesmom „Neću protiv druga svog“ iz 1991. godine.