“Između očekivanja i ostvarenja uvek zjapi velika praznina koju zovemo razočarenje. Pokazalo se da Srbija još uvek hoda u olovnim cokulama. Sporo učimo, prepuštamo se kao društvo veoma lako manipulacijama i lažnim obećanjima.

Ponovo dominira najprostiji oblik propagande koji drsko falsifikuje stvarnost ignorišući činjenice”, kaže u razgovoru za Danas profesor Dragoljub Mićunović, predsednik Političkog saveta Demokratske stranke, dodajući da pre 25 godina, kada je zajedno sa grupom intelektualaca osnivao Demokratsku stranku, nije zamišljao ovakvu Srbiju, kakva je ona danas.

Na šta konkretno mislite?

– Vlast se hvali uspesima, dok joj sudovi ne rade mesecima, gde škole ne rade mesecima, gde se plate i penzije smanjuju, gde se gine i u kući od ruke najbližih, do pogibija na drumovima od onih koji i bez dozvole voze, gde je korupcija u svim porama vlasti, i gde su nahuškani roditelji na prosvetare, univerzitetski profesori na studente, građani na advokate, pacijenti na lekare, kupci na trgovce, svi u traženju krivca u drugome. A ova vlast poput propovednika Biblije nudi utehu: strpite se, vaše je carstvo nebesko, za godinu, dve, tri… Ali što rekao Galilej: Ipak se kreće. Moraćemo, hteli ili ne da ličimo na bolja društva. Verujem da će Demokratska stranka tu nadu i taj program braniti i sledećih četvrt veka.

Pre 25 godina, preciznije, 11. decembra 1989. godine objavili ste na konferenciji za štampu, u ime 13 osnivača osnivanje DS, prve opozicione stranke u Srbiji posle skoro pola veka. Kako danas gledate na taj pređeni put?

– Pošto je reč o „jubilarnom pogledu“, koji podrazumeva osvrt na pređeni put, dozvolite mi da kažem par reči zašto je bilo značajno osnivanje Demokratske stranke i koji su najvažniji rezultati njenog delovanja. DS je prva razumela tok događaja u Evropi, posle pada Berlinskog zida i raspada socijalističkih sistema u Istočnoj Evropi, uključujući raspad Sovjetskog Saveza. Dva ključna nedostatka ovih sistema: ekonomska neefikasnost i nekonkurentnost u svetskoj privredi i ogroman deficit u demokratskim procedurama i ljudskim i građanskim slobodama ubrzala su njihov kraj. Došlo je vreme neophodnih političkih i ekonomskih reformi, te ideje smo stavili u svoj program.

Ali, niste imali mnogo uspeha sa tim programom?

– Zavisi kako na to gledate, uključujući vremensku dimenziju ili ne. Za razliku od drugih istočnoevropskih država, u SFRJ se razbuktao međunacionalni građanski rat, koji je doveo do raspada savezne države. Demokratska stranka je, kao najznačajnija mirotvorna stranka, ustala protiv ratova, zločina, raspada države, protiv stvaranja paravojnih jedinica, dobrovoljačkih gardi i ratnohuškačkih medija i političkih stranaka, podnoseći sve oblike represije i kleveta zbog takve politike. Zato možemo danas da kažemo „novim proevropskim političarima“: Mi smo svojom politikom štitili srpsku državu od kolektivne odgovornosti za mnoge zločine. Mi smo organizovali mirotvorne konferencije za sprečavanje ratova.

Da li ste uspeli u tome?

– Zavisi šta smatrate uspehom. Činjenica da je jedna stranka u takvim vremenima i pod takvim pritiscima ostala principijelno uz svoj program, koji je podrazumevao traganje za mirom, za demokratskim slobodnim društvom, za vladavinom prava, a protiv „vladavine jednog čoveka“, protiv diskriminacija svih vrsta, protiv sejanja straha, protiv gušenja sloboda govora, protiv nepravdi i socijalne nebrige, to je veliki uspeh, jer su taj naš program o evropskim vrednostima i evropskim integracijama danas prihvatili i oni koji su nam se zbog tog programa tako dugo i tako žestoko suprotstavljali.

Demokratsku stranku „bije glas“ da se neprekidno deli i cepa stvarajući nove stranke. Šta je uzrok tome?

– Nije to nikakva specifičnost DS. Cepao se i SPO i SRS i SPS i Građanski savez. Skoro da nema u Srbiji stranke koja se nije više puta cepala. Ali su suparnička propaganda i mediji to vezivali samo za DS. To je delimično problem jednog mentaliteta i istorijskog odsustva političke partijske kulture. Kod nas se ljudi okupljaju, najčešće protiv nečega ili nekoga, da bi zajednički bili jači, a onda ubrzo postaju svesni samo svog ličnog cilja ili interesa.

Ali, kod vas je počelo skoro odmah.

– Obratite pažnju da se stranke cepaju samo kad su u opoziciji, retko kad su na vlasti. To znači da u stranke ulazi i veliki broj ljudi iz svojih ličnih lukrativnih očekivanja. Pojedinačni izlasci iz stranke su ponekad i frustracije zbog osujećenih ambicija. To je bio slučaj sa izlaskom Nikole Miloševića i Koste Čavoškog i to nije imalo nikakvog uticaja na stranku.

A odlazak Koštunice?

– To je bilo drukčijeg karaktera. To je bio ideološki udar izazvan sinergijom konzervativnih, tradicionalističkih delova etablirane inteligencije iz književnih krugova, sa neomonarhistima oko „Krunskog saveta“ i politizovanih delova klera iz Srpske pravoslavne crkve. To je bio program Deposa manifestovan na „Vidovdanskom saboru“, kao pokušaju „istorijske prečice“: Okupi se narod na Vidovdan, patrijarh kruniše princa Aleksandra za kralja Srbije, a on predsedniku Slobodanu Miloševiću naredi: „Gubi se iz moje kuće!“ Ta količina političke naivnosti ipak je uspela da samom idejom okupljanja privuče i jedan deo članova DS i to jeste bila podela na nekoj idejnoj osnovi.

A zašto ste Vi izašli iz DS-a?

A ko Vam je rekao da sam ja izašao iz DS?

Pa osnovali ste stranku Demokratski centar?

– Ali kada i zašto? Veoma često se neke glasine ili izjave ukorene i treba ih mnogo puta demantovati. Ja nikada nisam napustio Demokratsku stranku. Nisam se slagao sa idejom da postanemo koalicioni partner Slobodanu Miloševiću, koji je Đinđiću čak ponudio premijersko mesto. Smatrao sam da je to pogubno za stranku. Mnogi imućni ljudi u stranci i mnogi kojima je ulazak u vlast bio veoma privlačan podržavali su tu ideju. Zoran Đinđić je smatrao da je to jedini način da ostanemo velika i uticajna stranka.

Kako ste se ipak razišli?

– Da se ne bi cepala stranka, ja sam podneo ostavku i taj govor je više puta objavljen. Ostao sam u stranci i bio i dalje šef poslaničkog kluba u Saveznoj skupštini. Posle skoro godinu dana jedan broj istaknutih intelektualaca iz DS i nestranačkih ljudi odlučio je da stvori Fondaciju Centar za demokratiju, koji je brzo stekao popularnost, skupovima i časopisom „Dijalog“. To je smetalo novom rukovodstvu stranke i preventivno su me isključili na jednom Glavnom odboru. Izvestan broj članova, osnivača DS, uključujući i bivše potpredsednike: Desimira Tošića, Vidu Ognjenović i Dragana Domazeta, kao i istaknute osnivače Ljubomira Tadića, Slobodana Vučkovića, Radoja Pricu i drugi napustili su DS. Posle izvesnog vremena želeli su da se ponovo politički angažuju, pa smo se sa istaknutim članovima reformske vojvođanske stranke ujedinili u stranku Demokratski centar, ostajući stalno u koaliciji sa DS. Na poziv Demokratske stranke ponovo smo se ujedinili i stranački staž se i jednima i drugima računa u DS.

Posle Vas je DS promenila još četiri predsednika, kako procenjujete svoje i njihove zasluge?

– O svojim zaslugama nije na meni da govorim, procenjivaće ih istoričari DS. Ovde želim samo da pomenem zasluge kako ih sa ove distance vidim. Đinđića vidim kao energičnog modernizatora, pragmatičnog političara, predsednika koji je omasovio stranku i učinio je efikasnom i funkcionalno organizovanom. Nažalost, njegov politički talenat je prekinut u naponu stvaralačke snage. Boris Tadić je uspeo da potencijale DS u biračkom telu maksimalno podigne, da DS dovede do najviših stepenica vlasti. Dragan Đilas je pod velikim pritiscima i spolja i iznutra uspeo da stranku održi na nogama. Bojan Pajtić je pod istim pritiscima uspeo da smiri stranačke turbulencije, unese demokratsku toleranciju i donese neophodnu dozu samouverenosti u DS.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari