U nedelju 6. juna američki pesnik i muzičar Bob Dilan (rođen kao Robert Cimerman) po drugi put će u svojoj 50 godina dugoj karijeri svirati u Beogradu. Šezdesetdevetogodišnji umetnik potiče iz siromašne porodice jevrejskog porekla, a rođen je u rudarskom gradiću Hibingu na severu američke države Minesote.

Ovaj napis, potpuno obojen ličnim emocijama vašeg novinara, ne bavi se Dilanovim nemerljivim uticajem na savremenu rok muziku i mnoge vodeće autore, već se bavi ličnim pričama o Minesoti, muzici i slobodi koje vezuju legendarnog umetnika i ovog novinara.

Inspirisan likom i delom folk pevača i narodnog tribuna Vudija Gatrija, mladi Bob je svoje prve muzičke korake napravio krajem pedestih godina u najvećem gradu Minesote – Mineapolisu, gde je kulturna i klupska scena bazirana oko univerziteta omogućavala mladim umetnicima da se iskažu. Kasnije, sredinom sedamdesetih na pozornicama Dinki Tauna (umetnička četvrt Mineapolsa) svoj talenat je brusio Tom Vejts, a već krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih pojavio se još jedan muzički titan iz Minesota – Prins.

Početkom šezdesetih godina, u maniru lutajućeg trubadura kakav je bio Gatri, Bob Dilan stiže u Grinič Vilidž, umetničku četvrt Njujorka, gde svira po folk klubovina. Sa diskografskom kućom Kolumbija potpisuje ugovor i 1962. godine objavljuje svoj debi album nazvan jednostavno njegovim imenom i prezimenom. Od tada, pa do današnjih dana Bob Dilan je verovatno rok umetnik je potrošeno najviše reči i papira – nesumnjivi guru ne samo muzičkog pokreta koji je promenio Ameriku i svet – već globalni kulturološki fenomen čijem stvaranju i trajanju imamo čast da prisustvujemo iz prve ruke kao savremenici.

U novinarstvu je pisanje u prvom licu (iskazivanje ličnog stava autora) jedno od tabua – sem ako se radi o nekoj posebnoj osobi koja je od urednika dobila čast i dozvolu da svoja tumačenja sveta i mišljenje stavi na uvid javnosti putem konkretnog medija. Moja malenkost je svojih 15 minuta Vorholovske slave valjda zaslužila time što je dugo godina pisala o rok muzici, što sam se sam školovao i živeo u Dilanovoj (i mojoj) Minesoti i zato što sam 18. juna 1991. godine imao čast da organizujem njegov prvi koncert u Beogradu. Uz to sam, kao zemljak velikog umetnika, imao vrlo retku mogućnost da sa njim privatno pričam – nešto što ni članovi njegove grupe i saradnici nemaju priliku.

Prva LP ploča nekog inostranog umetnika u kolekciji osnovca iz Niša daleke 1974. godine bio je album „Dylan“ u licencnom izdanju zagrebačke produkcije Suzy. Na nju mi je pažnju skrenuo moj brat od tetke Vladan, koji je već bio student. Numera koja me je doživotno pretvorila u Dilanofila bila je „Lilly of the West“, koju je mnogo godina kasnije na naš jezik prepevao i odsvirao Branimir Štulić Džoni, možda jedini pravi jugoslovenski sledbenik i tumač Dilana.

Interesujući se za muziku kao fan, sa grupom starijih hipika i intelektualaca u Nišu sam imao čast da osnujem debatni klub nazvan „Muzička tribina“, koji se sastajao jednom nedeljno (sredom uveče od 21.00 u sali Mesne zajednice). Kao prezenter debitovao sam na Tribini predstavljajući upravo Dilana 1975. godine, koristeći sopstveni gramofon i kućno ozvučenje – preko koga smo puštali muzičke ilustracije za naše rokerske debate. Nisam ni slutio da će me to kasnije usmeriti na put muzičkog novinarstva i organizacije koncerata, sa koga evo ni 35 godina kasnije ne silazim. Igrom slučaja, kao stipendista fondacije AFS 1977. sam godine otišao u Mineapolis da u okviru programa međunarodne razmene završim matursku godinu. Nisam birao gde ću otići – a kao da me je neka nevidljiva ruka poslala u Dilanovu domovinu. Ja sam već pre toga napamet znao stihove predivne pesme „Girl From the North Country“ koju su Dilan i Džoni Keš otpevali u duetu na albumu „Nashville Skyline“ iz 1967. godine, koju je Dilan posvetio svojoj prvoj ljubavi iz Minesote. A sada „fast-forward“… Po povratku sa školovanja u Minesoti vratio sam se u Beograd, upisao Pravni fakultet i još sa studija počeo da radim kao muzički novinar, najpre u danas nepostojećoj „Ekspres Politici“, a kasnije i u mesečniku „Rock“. Uz to sam od 1982. počeo da radim kao mladi saradnik za publicitet i pitanja produkcije uz tada jedinog jugoslovenskog promotera inostranih umetnika – pokojnog Tonija Sabola. Kada sam osam godina kasnije postao i direktor firme Multimedia, dobio sam priliku da 1991. godine, posle uspešno organizovanog koncerta Tine Tarner prethodne godine, organizujem koncert mog muzičkog heroja – Dilana.

Nažalost, taj koncert se odigrao samo četiri dana pred početak građanskog rata u SFRJ. Atmosfera u gradu i zemlji je bila turobna, osećalo se to u vazduhu. Kolega i prijatelj Vlada Janković Džet prognozirao je da će Dilan prodati bar 10.000 karata – a ja sam mu odgovorio da ću ga ako tako bude voditi na Havaje. Došlo je nešto manje od pet hiljada ljudi. Sećam se da je u svečanu ložu (sa željom da kupi kartu) došao Vasil Tupurkovski, tada član Predsedništva SFRJ iz Makedonije i da mi je u neformalnom razgovoru rekao da je sve otišlo do đavola, a da sa „onim“ može normalno da se razgovara – ali „malo morgen“.

Koncert je bio čudan – turoban, baš kao atmosfera na stadionu, aranžmani poznatih pesama izmenjeni do neprepoznavanja. Dilan nije želeo da jede u restoranu koji smo za tu priliku preselili na stadion FK Zemun, već je poručio obrok iz jednog kineskog restorana.

Pre koncerta sam njegovom asistentu rekao da ja nisam samo promoter koncerta, već Dilanov zemljak iz Minesote. Na sebi sam imao majicu sa natpisom Minesota – i posle pet minuta njegov asistent mi je rekao da gospodin Cimerman hoće da popriča sa mnom. Ušao sam u garderobu i tamo ostao „jedan na jedan“ sa svojim herojem u potpuno privatnoj priči o Minesoti, muzici, filozofiji. Nisam se usudio da mu kažem da sam ja i novinar – jer bi to bio kraj priče. Pitao me je ko je predgrupa koja je svirala – a ja sam za tu priliku pozvao svoje drugare iz grupe Galija, koji su ujedno i veliki poklonici Dilanove muzike ,da otvore koncert. Dilan mi je rekao da godinama nije čuo tako dobru grupu i zamolio me da mu nabavim njihove albume. Ja sam menadžera Galije odmah poslao da donese po pet primeraka aktuelnog albuma i kompilacije sa hitovima i to poklonio Dilanu. Pitao me je šta ako on nešto smisli i uradi sa Galijinim pesmama – ja sam mu rekao da mi se javi i dao mu vizit-kartu. Naravno, nikada se nije javio. To veče je ušao u tour-bus i otišao iz Beograda. A vraća se u narednu nedelju, 6. juna, posle 19 godina.

U međuvremenu, Dilana sam slušao još jednom na koncertu – u londonskoj Vembli Areni, 6. oktobra 2000. godine, samo dan pošto je Srbija uspela da izađe iz mraka pod kojim je bila celu deceniju. Pevao je „Time They Are A-Changing“, „Forever Young“ i „Chimes of Freedom“ – večne pesme o slobodi i emancipaciji. Meni su tekle suze. Nije znao da sloboda tako mnogo znači jednom Srbo-Minesoćaninu, koga se verovatno i ne seća.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari