Jesmo li sada samo spoljna politika, našalio se predsednik Skupštine Crne Gore Ranko Krivokapić, kada mu je predočeno da će razgovarati sa spoljnopolitičkim novinarima beogradskih medija. Šala podseća na zbilju u kojoj zvaničnici Crne Gore tvrde da Srbija ne uvažava njenu nezavisnost.

Krivokapić za Danas kaže da sadašnje stanje odnosa Beograda i Podgorice ne vidi kao „prevelik problem“. Na našu konstataciju da se predstavnici dve zemlje više viđaju na marginama multilateralnih skupova – a takav je bio i susret Krivokapića sa Slavicom Đukić Dejanović u petak, posle sastanka Jadransko-jonske inicijative u Beogradu – nego bilateralno, naš sagovornik odgovara da je reč o „racionalnom korišćenju vremena“.

Razgovaramo dan uoči sastanka u Ministarstvu dijaspore predstavnika Srbije sa liderima Srba u regionu. Na takve inicijative ne gledate blagonaklono. Zašto?

– Pa zato što su u svojoj izvornoj motivaciji pokazale resantiman velikodržavlja koje Crna Gora prepoznaje kao istorijske štete u našim odnosima. Ne treba podsetiti da je to velikodržavlje jedino ukinulo državu Crnu Goru 1918. Ne treba podsetiti da je to bio razlog što smo bili na ivici unutrašnjeg sukoba u Crnoj Gori pod Miloševićevim pritiskom tokom bombardovanja NATO. Ne treba podsetiti da je strategijom Vlade Srbije za odnose sa Srbima u regionu prvi put ta velikodržavna politika upotrebe Srba u regionu za političke ciljeve druge države postala javna.

Šta je zapravo praktična dimenzija vaše kritike „velikodržavlja“? Ako govorimo o prošlosti, hajde da to razumemo. Ali mislite li da sadašnja Srbija ima kapacitet da stvara neku veću državu? Da li je to ozbiljno i koristi li se ta priča u Crnoj Gori za skretanje pažnje sa nekih unutrašnjih pitanja na „spoljnu opasnost“?

– Ne može se nikad isključiti ovo drugo što ste rekli, ali ipak postoji i ovo prvo. A to je da je Srbija donela svoju strategiju, između ostalog da je srpska crkva oruđe za sprovođenje politike u regionu. Ne može se shvatiti kao dobra namera ako pozivate lidere građanskih partija iz Crne Gore da prisustvuju kao dijaspora. Ti Srbi su domicilni narod u Crnoj Gori, nisu došli iz Srbije. Oni samo imaju drugačije nacionalno osećanje od jednog dela Crne Gore.

Zašto bi nužno postojala zla namera? I druge države sarađuju sa pripadnicima svojih naroda u inostranstvu.

– Ja ne znam da neka druga država ima savet pri predsedniku države za saradnju sa tim narodom u regionu. Ne znam da li to ima Francuska sa Alzasom i Lorenom. Dok su bili van Francuske to je možda moglo da funkcioniše, sada su Francuska. Ali ne funkcioniše kao način dobrosusedskih odnosa da političke subjekte iz jedne zemlje konstituišete u telima druge države. SNP je najjača opoziciona partija u Crnoj Gori, a njen predsednik sedi u savetu predsednika druge države.

Verujete da Srbija ima snage da se bori za proširenje svoje teritorije?

– Ja mislim da to nije pitanje snage. To je pitanje namere. I zato vidim da je šteta još veća. Ta politika nije mogla da uspe ni kada je Crna Gora bila u zajednici sa Srbijom. Ali je Srbija drži visoko na agendi naših odnosa. Otprilike, to ništa novo nije. To traje od Načertanija samo što je sad postalo zvanični dokument Vlade Srbije. Postoji negativno istorijsko iskustvo o namerama Srbije prema Crnoj Gori, okupacija od 1918.

Nije li „okupacija“ preoštra kvalifikacija? Ispada da je to ista ravan sa italijanskom i nemačkom okupacijom.

– Nije ista ravan, jer italijanska okupacija nije ukinula crnogorsku državu. Nije postojao taj model odnosa. Crnogorska država je ukinuta 1918.

To je bila gora „okupacija“?

– To je bila nasilna aneksija, to stoji u većini dokumenata i u Zakonu o dinastiji Petrović. To stoji u dokumentaciji svih velikih sila u tom trenutku. Možda niste informisani… Nasilna aneksija, ukidanje države, proterivanje dinastije, ukidanje crnogorske pravoslavne crkve, zabrana izjašnjavanja Crnogorcima… Pet godina je trajao ustanak u Crnoj Gori. Uputiću vas na knjigu Šerba Rastodera Skrivana strana istorije… Ni ja to nisam znao, nije me ni interesovalo. Niti je iko od nas to znao do 1995-1996. Bilo je brojnih zločina. Ne zna se koliki je bio broj civilnih žrtava, a otprilike je bio na nivou Hrvatske u poslednjem ratu. A nema nijedan spomenik o tome u Crnoj Gori. Mislim da od toga treba praviti temeljne odrednice za naše odnose. Ako to jeste istorijsko iskustvo, onda morate biti pažljiviji u odnosu prema svom komšiji. Da ne podstičete aktivnosti koje na to mogu upućivati. Ili podsećati. Slično ponašanje može dovesti do sličnih aktivnosti. To je mera naših odnosa i mi pritom ne forsiramo te teme na način na koji nam se nameću.

Milo Đukanović i vi pominjete „velikodržavne“ aspiracije Srbije. Predsednik Filip Vujanović daje drugačije izjave. Jedna nedavna je da „Srbija ne ugrožava nezavisnost Crne Gore“. Jesu li to disonantni tonovi u vlasti Crne Gore?

– Mogu tako da zvuče. Ali u samo jednoj godini bilo je tri razmene nota između Srbije i Crne Gore. To ne govori o tako dobrim odnosima dve zemlje.

Dakle Vujanović nije u pravu?

– Fakti ga demantuju. Ako znate zemlje koje imaju tri note u godini i da su im odnosi savršeni… Nisu. Ali ne vidim to kao prevelik problem. Ti odnosi su u sazrevanju. Sazrevanje je u Crnoj Gori kao zemlji sa dužom državnom tradicijom i kao manjoj u tim odnosima možda brže išlo. Mi smo pružili ruku pomirenja. Videli ste, podržali smo kandidaturu Jeremića za predsednika Generalne skupštine UN. Mi nudimo drugačiju agendu, sa naše strane nema istorijskih agendi.

Jeste li videli neki dobronamerni uzvratni potez?

– Pa vidim. Mislim da u našim odnosima na polju ekonomije ima napretka. Crna Gora najviše uvozi iz Srbije. Direktno pomažemo Srbiju uvozeći hranu i drugu robu.

Ne smatrate da je otkazivanje gostoprimstva sveštenstvu SPC kršenje ljudskih prava? Zašto insistirate da moraju imati državljanstvo Crne Gore?

– Ne, ne moraju imati državljanstvo, samo prijavu boravka.

A te prijave im se povremeno uskraćuju?

– Vidite, sveštenici svih ostalih konfesija se uredno prijavljuju, kao i svi stranci. Niko ko ima prijavu boravka nije isteran. S druge strane, postoji tendencija – a zbog toga još niko nije isteran iz Crne Gore – političkog aktivizma sveštenika SPC. Oni ne žele da poštuju zakon. Ne žele ni da registruju SPC u Crnoj Gori. Znači ne priznajete državu Crnu Goru kao državu koja sprovodi svoje zakone. I mi to tolerišemo, moram reći. Nije niko zabranio rad SPC u Crnoj Gori.

Kako dokazujete da se sveštenstvo bavi politikom?

– Ako sveštenik koji je stranac u Crnoj Gori komentariše odluke predsednika Skupštine… Šta biste očekivali da neko, na primer, iz Katoličke crkve u Srbiji uzme da komentariše predsednika Tadića? To ne bi bilo primereno. A zbog toga još niko nije odgovarao. Kad to radi Amfilohije Radović okej. On je državljanin Crne Gore i on je naš i kao građanin Crne Gore on je na granici… Ima pravo, ali je na granici odvojenosti crkve od države i samim tim odvojenosti politike od crkve. Ali se to smatra normalnijim. Drugačije je kad to rade stranci.

Prošle godine Milo Đukanović predstavio je inicijativu o ujedinjenju pravoslavne crkve. Nije li to mešanje u crkvene stvari?

– Nisam na toj ideji. Ja sam na ideji da crkve u Crnoj Gori moraju poštovati zakon, a da je njihova interna stvar da li će se ujedinjavati. Osnovna ideja je da se državi vrati u imovinu ono što je njeno. Sva crkvena imovina po ustavu iz 1905. i zakonima je bila državna.

Čedomir Jovanović je nedavno primljen u Crnoj Gori, je li to podrška njegovoj grupaciji na izborima?

– On se sreo sa DPS-om. Podsećam vas da je bio i Toma Nikolić u Crnoj Gori i da se sreo sa svima osim sa mnom, što je dokaz da SDP ima čistu politiku.

Jeste li vi imali želju da se sretnete s Nikolićem?

– Ne. Jednostavno, ne delimo politička uverenja. Nismo isti deo političke scene. SDP odavno kao najstariji član Socijalističke internacionale funkcioniše u klasičnoj evropskoj podeli levo i desno.

Ne verujete u Nikolićevu evropsku priču?

– Verovaću u njegove aktivnosti kada bude bio na mestu koje se tiče odnosa sa Crnom Gorom. Ovako, bilo bi neprimereno da iskazujem svoje preferencije sa onim što će se desiti u Srbiji. Jedino mogu da kažem da podržavam leve snage u Srbiji od Čanka, Koraća i ostalih.

Tu spada i Demokratska stranka?

– I DS je u tom korpusu. Ali odnosi SDP sa DS nisu topli iz razloga o kojima smo govorili. Poslednji put sa Tadićem sam se video na skupu Socijalističke internacionale.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari