Pre nekoliko dana (članak je pisan marta 1991. – prim. ur), u beogradskom dnevniku stajao je naslov na prvoj strani: Neizvesnost traje, nade se rađaju. Reč je o sukobima interesa nacionalnih kolektiva, hrvatskog i srpskog, prvenstveno je reč o njihovim sukobima. Ali nisu posredi samo interesi živućih naroda, postojećih društava.

Pre nekoliko dana (članak je pisan marta 1991. – prim. ur), u beogradskom dnevniku stajao je naslov na prvoj strani: Neizvesnost traje, nade se rađaju. Reč je o sukobima interesa nacionalnih kolektiva, hrvatskog i srpskog, prvenstveno je reč o njihovim sukobima. Ali nisu posredi samo interesi živućih naroda, postojećih društava. Svaki od ova dva kolektiva vraća se unazad u istoriju, i tamo traži opravdanje za odbranu sadašnjih interesa.
I tu nastaje kod nas, i kod Hrvata i kod Srba, ređanje neistina, poluistina i vrlo površnih tumačenja, jednostavnih tumačenja izvesnih činjenica koje su već same po sebi složene. Za razliku od ranijih vremena, kada je fabrikovanje neistina, poluistina i površnih tumačenja dolazilo uglavnom od malog broja ljudi, nešto od političara, a nešto od propagandista, sadašnja situacija u tom zloslutnom razvoju postaje težom iz prostog razloga što je zemlja u međuvremenu dobila vrlo visok broj školovanih ljudi koji sve znaju, vrlo visoki broj proizvođača u medijima i, najzad, veliki broj članova akademija u Zagrebu i Beogradu koji, kada je reč o istorijskim političkim ili sličnim naukama, učestvuju svom svojom nesrećnom težinom. I Hrvati i Srbi mogu da uđu u obračun sa nizom zabluda, sa daleko većim brojem zabluda nego ikada u istoriji. U stvarnosti, po činjenicama koje stoje u odnosima između Srba i Hrvata bilo je i te kakvih sporazuma, kao što je bilo čudovišnih nesporazuma. Pošto je reč o nadama, koje pominje danas naš beogradski dnevnik, mi bismo u nekoliko bitnih pojedinosti pokušali da damo sliku tih sporazuma i nesporazuma od 1914. godine, pa do danas, dakle u vremenu od punih godina.
Počinjemo sa 1914. godinom. Te godine mi, Srbija i Crna Gora, nismo pošli u rat za oslobođenje i ujedinjenje svih Srba, Hrvata i Slovenaca, nego smo bili napadnuti od Austro-ugarske Monarhije koja je iskoristila sarajevski atentat u želji da se jednom obračuna sa Srbijom. Srbija se dakle brani, Crna Gora pristupa u pomoć jer posmatra problem napada na Srbiju kao opšti srpski nacionalni problem. Nekoliko meseci docnije dolazi do objavljivanja „ratnih ciljeva“ Srbije – i tu se pojavljuje program oslobođenja i ujedinjenja. Srbija, kao ni jedna druga jugoslovenska oblast, ima istorijski instinkt i postupa po njemu i onda kada su pogođeni samo njeni trenutni interesi. U tome se razlikuju mali i veliki narodi! Srbi su po tom merilu veliki narod!
Kako je došlo do prvog sporazuma između hrvatskih političkih ljudi iz Jugoslovenskog narodnog odbora u toku Prvog svetskog rata i predstavnika Srbije, dakle i vlade i opozicije, iako su najboljim delom – ne za sve vreme rata – postojale koalicione ili tzv. nacionalne vlade Srbije? Borba je objavila feljton krajem februara i dobrim delom marta ove godine, i taj feljton treba uzimati kao ozbiljan dokumenat: reč je o zapisniku koji je pisao ondašnji član Srpske vlade Momčilo Ninčić o krfskim pregovorima. To sporazumevanje i taj sporazum kao Krfska deklaracija iz juna 1917. pojavili su se već u raspravi profesora Dragoslava Jankovića pre 24 godine pod naslovom „Jugoslovensko pitanje i Krfska deklaracija 1917. godine“.
Ne ulazeći u pojedinačna pitanja ovih sporazumevanja i samog sporazuma, navedimo ipak nešto što je bitno za našu raspravu. Prvo, samo ujedinjenje nije dolazilo ni jednog trenutka u pitanje, ali tom prilikom Srbi ne smeju zaboraviti da hrvatski politički ljudi na Krfu ne treba da budu posmatrani kao jedini predstavnici hrvatske političke misli. U „užoj Hrvatskoj“, odnosno u Hrvatskom saboru koji obuhvata samo užu Hrvatsku i Slavoniju uz Srem, ima i snaga koje se opiru ujedinjenju bez „naputaka“, ali se vremenom to prevazilazi zahvaljujući činjenici da se Srbija konačno nalazi među pobednicima Prvog svetskog rata. Međutim, kada je došlo – novembra 1918. – do pripremanja delegacije Narodnog vijeća u cilju proglašenja ujedinjenja, Stjepan Radić je žestoko ustao protiv ujedinjenja bez konkretnijih uslova. Uslov delegacije je bio – demokratsko uređenje i kvalifikovana većina iz Krfske deklaracije – ali Radiću to nije bilo dovoljno.
Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari