Nastupajući od 1962. do 1982. na mnogobrojnim inostranim operskim scenama, Đurđevka Čakarević bila je u prilici da sarađuje s najvećim dirigentima druge polovine 20. veka, među kojima i sa Herbertom fon Karajanom, Karlom Bemom, Otom Klempererom, Klemensom Krausom, Lorinom Mazelom, Klaudijom Abadom, Džonom Pričardom, Frančeskom Molinari-Pradelijem, Đanandreom Lavacenijem i Lovrom Matačićem, kao i sa poznatim rediteljima Valterom Felzenštajnom, Vilandom Vagnerom, Margaritom Valman, Đorđom Strelerom, Karelom Jernekom, Masimom Skaljoneom, Maurom Bolonjinijem, Luisom Erlom i drugima.

Nastupajući od 1962. do 1982. na mnogobrojnim inostranim operskim scenama, Đurđevka Čakarević bila je u prilici da sarađuje s najvećim dirigentima druge polovine 20. veka, među kojima i sa Herbertom fon Karajanom, Karlom Bemom, Otom Klempererom, Klemensom Krausom, Lorinom Mazelom, Klaudijom Abadom, Džonom Pričardom, Frančeskom Molinari-Pradelijem, Đanandreom Lavacenijem i Lovrom Matačićem, kao i sa poznatim rediteljima Valterom Felzenštajnom, Vilandom Vagnerom, Margaritom Valman, Đorđom Strelerom, Karelom Jernekom, Masimom Skaljoneom, Maurom Bolonjinijem, Luisom Erlom i drugima. Ipak, kada je sve sabrala i oduzela u svojoj operskoj karijeri, u jednom od naših poslednjih razgovora rekla mi je da je Beogradska opera bila njen najdraži teatar, njen drugi dom, dom u kojem je kao umetnica stasala i mnogo naučila, najviše od maestra Oskara Danona i reditelja Mladena Sabljića, koji su joj pomogli da muzičko-scenski izradi do najsitnijih detalja najveći broj uloga sa kojima je mnogo puta trijumfovala kod nas i u svetu.
Đurđevka Čakarević bila je i vrhunska koncertna pevačica, čiji je svaki nastup na koncertnom podijumu bio i za nju i za publiku vrhunski doživljaj. Kao i mnoge njene koleginice i kolege, i ona je smatrala da bez sinteze operskog i koncertnog pevanja nema kompletnog vokalnog umetnika, zbog čega je od najranije mladosti uporedo negovala i opersko i koncertno pevanje.
– Prva koncertna iskustva – pričala mi je često – počela sam da stičem još kao student Muzičke akademije u Beogradu na koncertima koje je Muzička omladina organizovala u beogradskim školama, a nešto kasnije i širom Srbije, sa ciljem da muzički obrazuje najmlađe i da postepeno od njih stvara buduću opersku i koncertnu publiku. Na tim koncertima, na kojima su u to vreme nastupali i Radmila Bakočević, Dušan Popović, Đorđe Đurđević, Zvonimir Krnetić i druge moje kolege, najčešće sam pevala poznate arije iz opera Verdija, Sen-Sansa i Maskanjija, kao i solo-pesme Šuberta, Šumana, Musorgskog, De Falje, Marinkovića i Konjovića.
U to vreme, Đurđevka je nastupala i u emisijama Radio Beograda u kojima je pevala stare majstore, lid i operske arije uz klavirsku saradnju Andreje Pregera, Ljubinke Kostović i Miodraga Maksimovića, a dobila je i prve kritike o svojim tadašnjim koncertima. Tako je, na primer, strogi Branko Dragutinović pohvalio u Politici ujednačenost njenog glasa u svim registrima, muzikalnost, vokalno-tehničku sigurnost, ritmičku preciznost, smisao za uobličavanje pevane fraze i interpretativnu dorađenost svake kompozicije koju je tumačila na njenom prvom solističkom koncertu na Kolarčevom univerzitetu, 8. aprila 1958. godine, ističući da „sa Đurđevkom Čakarević ulazi još jedan glas u zlatni fond naših glasova, na kome se zasniva i s kojim se izgrađuje naša muzička kultura“.
Posle osvajanja druge nagrade na Međunarodnom pevačkom takmičenju u Hertogenbošu (Holandija, 1959) i brojnih koncerata koje je u to vreme već imala u Beogradu i drugim gradovima u nekadašnjoj Jugoslaviji, došlo je do Đurđevkine veoma uspešne saradnje sa dirigentom Mladenom Jaguštom i Umetničkim ansamblom Doma JNA iz Beograda u izvođenju velikih vokalno-orkestarskih dela pred beogradskom publikom, ali i na gostovanjima ovog ansambla u Zagrebu, Ljubljani i na Dubrovačkim letnjim igrama. Bez obzira na to da li je tada pevala mecosopranski solo u Hendlovom Judi Makabejcu (1959), Verdijevom Rekvijemu (1960), Mendelsonovom oratorijumu Elijas (1961), Mocartovom Rekvijemu (1961) ili u Betovenovoj Misi solemnis i IX simfoniji (1963), ona je svaki put dobijala izuzetno pohvalne kritike.
„… Među solistima istaknuli bismo na prvom mjestu mecosopran Đurđevke Čakarević ne samo zbog njene posve naročite topline i izražajnosti, već i zbog činjenice što se od samog početka potpuno saživjela s Mendelsonovim specifičnim stilom.“ (Politika, Beograd, 4. II 1963)
Na Međunarodnom pevačkom takmičenju u Vervijeu (Belgija, 1961), Đurđevka je ostvarila pravi podvig osvojivši Grand Prix, zatim prve nagrade u kategorijama mecosoprana i svih fahova, kao i specijalnu nagradu da kao apsolutni pobednik ovog takmičenja učestvuje na koncertu u Zapadnom Berlinu i u jednoj predstavi u Velikoj operi u Parizu.
Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari