Gotovo na politički prirodan – evolutivan – način, Slobodan Milošević je od socijaliste postao radikal. U takvom stanju je i umro u Hagu.

Metamorfoza Tomislava Nikolića ide izgleda drugim pravcem – od radikala postaje socijalista. Ako je iz tačke ‘globalnog otpora’, Miloševićeva preobrazba ‘progresivna’, u slučaju Nikolića ona je dekadentna.

Nikolić je ostavio utisak kako ne bi imao ništa protiv podizanja spomenika Slobodanu Miloševiću u Beogradu, kad on tobože ne bi delio Srbiju. ‘Oni koji skrnave sve po Srbiji ne bi ostavili na miru ni spomenik Slobodanu Miloševiću’, zaključio je predsednik Nikolić uz mučku zamenu teza, jer ‘oni koji skrnave’ mogu biti samo politička deca vlade ‘patriotskog jedinstva’. Otuda Nikolićev komentar nije toliko čak ni ‘socijalistički’ koliko julovski.

Ili je sve ovo samo možda preuranjeni početak jedne najavljene predsedničke kampanje? Odnosi Nikolića i Vučića puni su oscilacija iznutra i licemerja prema javnosti. Teško je opisati koliko su ti odnosi bili poremećeni kad je Vučić, pored živog i ustavno sposobnog, predsednika Srbije otišao s hrvatskom predsednicom Kolindom Grabar Kitarović da popravlja odnose juna ove godine. Sem jedne izjave iz predsedničkog kabineta koja je značila rutinsku, ali ciničnu uvređenost, taj Vučićev potez asimetrije Nikolić je izdržao stoički. ‘A koliko smo samo uradili za posetu Si Đinpinga Srbiji’, dalo se čuti tih dana u beogradskoj čaršiji od ljudi koji uvek podsećaju da je ‘Toma osnovao tu partiju’.

Nikolić ima iskustva u razbijanju velike partije. Ako bi se odlučio da ipak pravi partiju, pa makar kao predsednik i ne išao na treću olimpijadu, malo je bizarno da bi u tom slučaju Toma imao skoro isto poslanika koliko je brojao njegov famozni poslanički klub ‘Napred Srbijom’ kad se odvojio od Šešelja. ‘Ali, ovoga puta toliko će ih biti samo sa Veljinim poslanicima’, prognoziraju verzirani u slučaj.

Nikolić je još jednom pobrao simpatije Moskve jer je – neko bi stekao utisak – miloševićevski gordo ‘odbrusio’ Bajdenu da Srbija nema nameru da uvodi sankcije Rusiji, ako one znače neko ‘usaglašavanje politika’. Čini se da su se tek sad stekli uslovi da Nikolić izvuče iz fioke famoznu ‘Platformu o Kosovu’ (koju je možda u međuvremenu dovršio), i da je tresne na sto. Možda i kao jedan od stubova izborne platforme. Time bi doveo u neugodnu poziciju i deo antivučićevske patriotske (ali, savamalski demokratske) opozicije. Da li bi Đorđe Vukadinović mogao da savetuje Sandi Rašković Ivić da u novom jurišu na mesto predsednice DSS ignoriše takav dokument? Teško da bi taj manevar kao politički pametan prepoznalo krilo DSS koje predvodi Uroš Janković.

Da li je najavljenom Nikolićevom kandidaturom Vučić pred svršenim činom, u toj meri da bi se čak i Ivica Dačić podržao kao ‘zajednički predsednički kandidat’. Iako su do sada sve kalkulacije s Dačićem išle do drugog kruga? Prilično je SNS promenila krv od osnivanja (u Vučićevu korist), ali to ne znači da nema nezadovoljnih (nenamirenih, pre svega), među skoro pola miliona naprednjaka, koji bi možda otišli s Tomom. Mada, veliki je tu oprez.

Evo jedan test snage: Da li ste, dragi čitaoci, sigurni da bi Nikolić (pa makar ga i Vučić podržao), pobedio recimo Dragana Maršićanina ako bi njih dvojica ušli u drugi krug? Stari, dobri, Marši, sa ‘najki’ podočnjacima, kao kandidat ‘udružene opozicije’? Mislite da ne bi ‘lascivni’ antivučićevski tvitovi kao slogani, bolje ‘ložili’ od onog starog, ali tada neuspešnog Tijanićevog slogana za Maršija – ‘U centar Srbijo!’

Sećam se 2004. u Orašcu. Udarila alaudža. Slavimo 200 godina Prvog srpskog ustanka. Marši i ja pored furune u školi pretvorenoj za tu priliku u neku vrstu press centra. Mari puši ‘ronhil’ 100S. Zamoli me da odem do šanka po vinjak. Meni i njemu. Kelnerica pita za koga: Kažem za predsednika Srbije (doduše v. d.). Konobarica odbrusi: Kakav predsednik, džabe može piće samo ako si sa RTS-a. Ma, platićemo, kažem. Gde se izgubila ta skromnost?

Pa jesu li posle najnovije posete američkog potpredsednika Beogradu, lažne ili još utemeljenije Bajdenove reči iz Zagreba (novembar prošle godine), gde se sreo s Nikolićem i gde je poručio da SAD podržavaju doprinos Srbije u prevazilaženju bezbedonosnih izazova, pozitivan odnos prema migrantskoj krizi, kao i doprinos miru i stabilnosti u regionu? Čak je Bajden tada u Zagrebu (pod brendom ‘Brdo – Brioni’) imao razumevanja i što nećemo u NATO. Pa je l’ vraćanje neba od Leskovca pa naniže pod srpsku kontrolu od strane NATO bio neprijateljski čin?

Admiral Mark Ferguson, komandant Južnog krila NATO sa sedištem u Napulju, u martu prošle godine dao je ekskluzivan intervju Danasu u kome je naglasio da NATO poštuje vojnu neutralnost Srbije. Preciznije: ‘Građani Srbije treba da posmatraju NATO kao partnera koji želi da svojom ekspertizom pomogne reformu sektora odbrane i bezbednosti, uz puno poštovanje prema politici vojne neutralnosti Srbije’.

Odjeci Bajdenove posete Beogradu sigurno nisu ono ‘preispitivanje spoljne politike’ koje je u afektu i pod tenzijom reizbora, kao mogućnost najavio napadno revizionistički raspoloženi Ivica Dačić. Ovo je pre nastavak Vučićevog ‘resetovanja’ odnosa sa Zapadom. Otužno je gledati Vučićeve ‘patriotske snage’ kako tumače Bajdena i traže na mišiće Vučićevu ‘mudrost’, ‘državničku suzdržanost’. Nekad se zaista čini da Vučić nikad toliko ne iritira građansku, savamalsku, Srbiju koliko zamajava njegovu ‘patriotsku’ čija proruska pozicija ponekad liči na oblik neuroze.

Iz evropskih izvora čujem da su Zagreb i Beograd na korak od toga da definitivno propuste istorijsku šansu da urade nešto veliko, i budu faktor nečega. Odnosi dve države, dva naroda i narativa, toliko su učaureni u opskurnosti da je sve očiglednije da su definitivno izgubljeni za bilo šta mnogo pametno. Da li, onda, verovati onima koji tvrde da Vučić smatra da su odnosi Srba i Albanaca ključni za dubinsku stabilnost u Regionu, da oni mogu imati puno američko pokroviteljstvo (efikasnije od evropskog), te otuda i najave albanskih poseta visokog ranga Srbiji. To je sve do drona bilo neobjašnjivo, kao u romanu Artura Klarka ‘Susret s Ramom’, ali sad se već čini da bi Vučić rekao Vesiću da smisli kako Edi Rama da bude promoter neke akcije tipa – ‘Okrečimo Beograd!’ Psihodelično i konceptualno. Između Srba i Albanaca, za razliku od Srba i Hrvata, nema takozvanog narcizma malih razlika, što je, apsurdno ali tačno kako je pokazalo iskustvo, velika komparativna prednost.

Niko iole realan sa srpske strane ne treba da se nada da će Zajednica srpskih opština (Bajden je u Prištini preporučio – naredio – njeno formiranje), ličiti na Republiku Srpsku, ali niko realan i s albanske strane ne treba da očekuje da ZSO neće imati baš ništa od onoga što bi prostor Republike Srpske Krajine imao da je prihvaćen plan Z4.

A, šta ako ipak pobedi Tramp? Pa, ništa – tu je Šešelj koji bi Trampu objasnio kako su četnici spašavali američke pilote tokom Drugog svetskog rata. Tramp je vakcina protiv antiamerikanizma u Srbiji. Kad bi pobedio zaboravili biste Putina, kao što ste zaboravili Rašu Karadžića čim vam je neko zaključio da je presuda njemu oslobodila vašeg Slobu odgovornosti, pa ste požurili da mu dižete spomenik. I naravno da omogućite Vučiću da pokaže koliko se emancipovao od podela iz devedesetih.

Sećate li se koliko je bivši premijer Srbije Vojislav Koštunica kritikovan što je rekao da onaj ko ne razume Guču ne razume Srbiju. Naravno, da po pitanju i same trube, ta truba nije jedina bitna za Srbiju. Trubačku slavu Srbije čini i truba Duška Gojkovića, ali i truba Zorana Erkmana koja se savršeno uklopila u Disciplinu kičme. Ali, iako se i po pitanju trube Srbija ne svodi na Guču, Koštunica je u suštini bio u pravu. Mada je ni Koštunica u suštini nije razumeo.

Ni Vojvodina se ne može svesti na muziku i stil Zvonka Bogdana, ali da li možemo da kažemo da Vojvodinu baš razume onaj koji ne razume Zvonka Bogdana? Ili bar Nenada Čanka?

Iskren da budem, nisam neki ljubitelj toga što peva Zvonko Bogdan, ali sam jednom sticajem okolnosti bio na njegovom koncertu. U Sava centru. Pre neko veče slušao sam ga slučajno na Beer festu. I čovek zaista ima stila. ‘Večeras ćemo pevati pesme, pjesme i pisme’, tako je najavio svoj koncert u Sava centru. A to je pevao i na Ušću. I delovao nadrealno u odnosu na ovo balkansko operetsko predratno stanje.

Pesma Zvonka Bogdana ‘Kraj jezera jedna kuća mala’ sačekala je Bajdena i u Skadarliji.

Eto, da je Bajden došao koji dan ranije, Vučić ga je mogao voditi u Guču, a da je došao koji dan kasnije, mogao ga je voditi na Beer fest, na kome je već bio Majkl Kirbi.

Šta misli premijer, da li će Bajdenova kupovina srpskih opanaka u Skadarliji pozitivno uticati na oporavak starih zanata i mogu li oni koji se na to odluče računati na neke subvencije?

Što kažu u mom selu: Opanci su ko zdrav zub. Nikad ih ne osećaš na nogama. Doduše, od ovih Bajdenovih to više važi za one ‘piroćane’ pirotskog ‘Tigra’ koji najbolje idu uz vunene čarape.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari