Uzvodno ka izvoru 1Foto: Stanislav Milojković

Zlatni jubilej Međunarodnog dana ljudskih prava prilika je da se upitamo da li je era tih prava na izmaku?

Da li će pravo na slobodu izražavanja, privatnost, poverljivost i pravnu sigurnost ustuknuti pred sve proizvoljnije primenjivanim i tehnički savršenijim oblicima nadzora, pred sve manjom voljom za nadzorom nad tim nadzorom i sve manjom mogućnošću njegovog otkrivanja i obuzdavanja?

Slobode i prava čoveka su normativna građaljudskog dostojanstva. Moderno pozitivno pravo, možda po prvi put, stavilo se u službu jedne čiste pravne vrednosti. Već duže vreme, međutim, ta prava podređuju se drugim praktičnim interesima. Nije nikakva novost da ih potiskuju stvarna ili fingirana briga za bezbednost, očuvanje životne sredine i neutaživost kapitala i fiskalne gladi državnog aparata. Ali nije novost ni činjenica da ih, pod tim izgovorom, ili bez ikakvog prihvatljivog izgovora, neprekidno podriva politička vlast. Svaka vlast teži ka tome da kontrolu učini nepotrebnom ili da je izoluje. Izolovaće je bojkotom, pokušajem kompromitacije ili optužbama da prekoračuje ovlašćenja, da je politički instrumentalizovana, ili da radi za tuđe interese. Otvoreno ili prikriveno, takva vlast, po pravilu autoritarna, smatra ih za svoj opstanak konkurentnim, remetilačkim ili subverzivnim. Teško je, dakle, izbeći zaključak da su učinci osvajanja i održavanja autoritarne vlasti u obrnutoj srazmeri sa uvažavanjem ljudskog dostojanstva.

Otuda i pojava da jeobeležavanje dana ljudskih prava uglavnom  suplement njihove nedostižnosti. Na ovaj danobično se setimo prava koja nam nedostaju. Kao da im držimo pomen. Slobode i prava čoveka srazmerna su uspešnosti našeg suprotstavljanja aspiracijama vlasti da ih potre. Ne bi ih ni bilo da suverénu nisu smetala. Izborena su uz velike žrtve, u mnogim društvima rođena su neželjeno, a njihovo trpljenje od onih kojima bi bez njih bilo lakše često je mučna hipokrizija.

Ljudska prava, nažalost, nisu zajednički interes. Oni koji bi trebalo da ih garantuju radije bi ih redukovali.Oni kojima su namenjena libe se da za njima posežu. Bilo zbog toga što nisu naučeni da su im potrebna, bilo zbog toga što im se čini da bi trud bio uzaludan, ili zbog straha da bi svaki prigovor nosio opasnost gesta nelojalnosti. Ljudska prava nedostaju gde god se insistiranje na njima ili osporavanje da ih ima, smatra ravnim pobuni i aktu neprijateljstva.

O pravu da se zna i da se javno kaže, o pravu na jednakost pred zakonom i na pravnu sigurnost u Levijatanu javne uprave uspešno su se kod nas starali, ili nastojali da se staraju u granicama svojih mogućnosti, Zaštitnik građana i Poverenik za informacije.

Opravdanost dodeljivanja nagrade „Novog optimizma“ Saši Jankoviću i Rodoljubu Šabiću ne može se dovesti u pitanje. Ipak, obično se jedno pitanje nameće: Da li je na civilnom društvu da nagrađuje one koji državni posao rade kako treba?

Da, kad je mera valjanosti tog rada kontrola državne moći i otpor sa kojim se ta kontrola suočava. U društvu u kome rukovodeći princip nije zakonitost već politički oportunizam, u kome se reputacija stiče dodvoravanjem i docrtavanjem lažne slike o prosperitetu, a ne nezavisnim stavom i iznošenjem istine, u kome se spletkama i ruženjem, a ne argumentima uklanjaju nepokolebljivi kritičari, u kome i nepobitne činjenice mogu biti deformisane, učinjene fluidnim i opovrgljivim, najzad u kome se karijere grade ne uz pomoć znanja i sposobnosti, već zahvaljujući pripadnosti ili priklanjanjupartijama na vlasti, zahvaljujući povlađivanju samovolji, ponižavanju odozgo i samoponižavanju – raditi posao kako treba, tj. raditi ga stručno, objektivno, savesno i jednako prema svima, postaje pojava retka i hrabra, postaje rizik koji iziskuje žrtvu, postaje egzistencijalna avantura u kojoj se neprekidno stavlja na kocku sopstvena sigurnost i moralna reputacija.

Dodatni paradoks je u tome što upravo gospoda Janković i Šabić, iako ihmnogi spotiču, a prema potrebi omalovažavaju i ruže, spadaju u retke koji daju veliki doprinos približavanju Srbije Evopskoj uniji i jedan su od razloga da naša država ipak dobija prelazne ocene. Tako silom prilika funkcioniše mehanizam vlasti koji se održava uprkos postupcima koji bi trebalo da ga diskvalifikuju. Teško je izbeći zaključak da se naša država primiče Evropi uz pomoć onih koje nezasluženo nipodaštava i guši, ili čaknaziva neprijateljima: uz pomoć kritičara, ostataka slobodne štampe, demokratski orijentisanog dela nevladinog sektora, i par zatečenih, neželjenih ali sticajem okolnosti zadržanih nezavisnih organa. Na sceni je svojevrsni politički mazohizam: naslađivati se na šteti koja se nanosi takvima kojima bi se mogli ponositi, a od nesumnjive su nam koristi.

Sredinom 16. veka francuski pisac i političar, Etjen de la Boesi, ukazao je na tri uzroka dobrovoljnog ropstva: naviku, lukavstvo tirana da zaglupljuje podanike i želju velikog broja podanika, po pravilu najgorih, da se vežu za tiraninovo uže i tako i sami prigrabe deo njegovog plena. Kasnije će američki sudija Vilijam Daglas primetiti da čak i u SAD pojedinci imaju sve manje i raspoloživih sredstava za bilo kakvu korektivnu pravnu pomoć protiv onih koji poseduju vlast i moć. Mada je takvo gledište smatrao pomalo preteranim, poznati političko-pravni filozof Karl Fridrih, nije osporavao temeljni stav da se ozbiljna nepravda može razviti i zbog ignorancije i indiferentnosti neprivilegovanih, zbog čega „tiho lišavanje kroz ignorisanje i izobličavanje“ odozgo prolazi uglavnom nezapaženo.

Drugu smetnju predstavlja takozvana skrivena vlada.Još je Tacit ukazao na tajni princip samovlašća, kasnije nazvan arcana dominationis ili tajanstvo kojim se ne čuva država nego gola vlast.Skrivenom vladom Norberto Bobio je nazivao svu razarajuću aktivnost političkih snaga koje deluju pod okriljem tajne policije i uz povezanost sa njom.

Zasluga Jankovića i Šabića nije samo u tome što su, predano i mukotrpno, uzvodno (jer samo uzvodno se može stići do izvora) vukli teret svoje odgovornosti, nego i u tome što su neupućenim ili posustalim građanima širili vidike, i svojim primerom hrabrili ih da ne odustaju od borbe za prava koja im pripadaju.

Solonu se pripisuje zakon po kome su se u doba krize neutralni smatrali beščasnim. Tumačen je kao izraz želje da niko ne ostane nemaran prema opštem dobru, da svako treba da izabere stvar za koju smatra da je bolja i čestitija, da deli opasnost i pomaže, umesto da u sigurnosti čeka onog ko će nadjačati.  Sredinom 17. veka, u čuvenom govoru o slobodi štampe,Miltonje napao bojažljivu i od sveta odeljenu osobinu ljudi koji, bez nadahnuća i iskušenja, nikad nisu učinili ispad da bi se suočili sa svojim dušmanima, već su se povlačili iz trke. Mi na ovaj svet, dodao je, ne donosimo nedužnost, već pre prljavštinu. Ono što nas čisti jeste naš sud i naš izbor.         

Eto kako i veoma stari uzori, baš kao i dobitnici ovog značajnog priznanja, mogu biti lozinke novog optimizma. Iznesimo naš sud! Učinimo ispad i izbor! Ne prepuštajmo se tlačenju i obmani! Tražimo svoja prava! Nemojmo ćutati!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari