* Sigurno se sad pitate: šta li bi termin „babaserioznost“ mogao da znači? Krenimo ab ovo.

Kao što iz praksisa znamo, baba sere su dame koje za život zarađuju tako što čistoću kafanskih nužnika održavaju na prihvatljivom nivou, a zauzvrat stiču (ponekad i nasledno) pravo da naplaćuju sranje. Kao svojevremeni čest gost prestoničkih pajlzova – a i kao čovek „klozetske metafore“ (LJ. Smajlovićka) – u mladosti sam bio fasciniran institucijom babaserstva (o tome ću nekom drugom prilikom, to je tema za seminar) i na kraju sam baba sere i ovekovečio u scenariju za film Bumerang, u liku gospođe Jeftić, turbobabasere, koju je maestralno odigrala Milena Dravić.

Gornji se termin, međutim, ne odnosi na te svakog poštovanja dostojne dame u večitoj borbi sa amonijakom, fekalijama i rđavim platišama – svaka njima čast – nego na seratore i proser-efendije koji bi, da je počem bilo pravde, trebalo da završe kao baba sere u bifeu Lijander, a koje su sticajem mračnih okolnosti iz devedesetih uznapredovale do uglednih gostiju Hajata, koje su – po bagatelnu cenu tuđih života – uspele u životu i koje su počele da za život na visokoj nozi zarađuju praveći teška sranja i pride ih papreno naplaćujući. Pretpostavljam da ste dokonali na koje svate i na koja sranja cilja ova „klozetska metafora“. Ako ste dokonali, idemo dalje.

Da se poslovični Vlasi ne bi dosetili, gorepomenuti svati – nazovimo ih smrtnosni babaseratori – svoja su grandiozna sranja zaogrnuli plaštom samrtne nacionalne ozbiljnosti, a – da bi pojačali utisak – na sebe su umesto plavog babaserskog mantila navukli skupa firmirana odela, doduše sa diskretnim prorezom na turu, „oduškom“ za praziluk koji im je i dalje virio iz dupeta. Sad ćete vi bezbeli tražiti od mene da batalim teoriju i da ukažem na neki praktični primer babaserioznosti i ja vam, evo, izlazim u susret.

Ako ste gledali TV prenos stadionskog obeležavanja godišnjice progona hrvatskih Srba u Veterniku, verovatno vam nije promakao prizor Mila Dodika koji je naricanja i žalopojke sa opštenarodne bine pratio sa rukama skrštenim na guzici, delom zato da bi sakrio struk praziluka, delom zato što ga u suštini ista ta guzica zabole za stradanja muškaraca, žena i dece koji su – ni luk jeli ni luk mirisali – bili dvostruke žrtve: i Hrvatske vojske i Miloševića, ali, bogme, i nekih koji su pravili žalosno društvo Dodiku. Bez obzira na to što su majke esenesovske invencije od „obeležavanja“ napravile seosku priredbu, sa sve klapama „kolega“ koje zapjevaju i usijecaju, bez obzira što nije bilo sasvim jasno da li je to skup narodne žalosti ili narodno veselje, kakav god, dakle, skup bio morao je biti propraćen dužnim pijetetom svakoga i svih, a patrijarh Irinej – koji je program pratio oslonjen na pastirski štap – taj je štap morao olupati o Milovu glavu, ne bi li ga naučio osnovnom redu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari