Uz novi „Star Trek“ film stiže i jedno podsećanje da je „nauka“ u ovom SF serijalu možda izgledala apsolutno fantastično pre 43 godine kada je prva tv-serija prikazana, ali i da su se stvari u međuvremenu drastično izmenile.


Mobilni telefoni su se pokazali kao dostojna „zamena“ za komunikatore koje su imali članovi Enterprajza u budućnosti, a blutut uređaji čine da čak Uhura izgleda primitivno sa svojom komunikacijskom opremom, mada je njena oprema za raspoznavanje govora i dalje naprednija.

Ipak, kapetan Kirk i društvo i dalje imaju stvari o kojima mi samo možemo da sanjamo. Šta današnji naučnici mogu da ponude od „tehnologije“ koja je blizu onome što se vidi u novom „Star Trek“ filmu, a gde smo to i dalje svetlosnim godinama daleko?

1. Holodek – sa simuliranjem stvarnosti je nešto gde se današnja 3-D grafika po svojoj fotorealstičnosti može nositi. Istraživači mozga napreduju u tome da fizički stimulatori neće više biti potrebni da bi se ostvarili neki efekti, većće za to biti dovoljna elektronska stimulacija mozga. U Velikoj Britaniji će za tri godine biti spreman specijalan šlem za reprodukciju svetlosnih, zvučnih i mirisnih signala. To nije baš realistično kao holodek, ali je svakako početak.

2. Trajkoder – kao sofisticirani višenamenski uređaj za detekciju raznih elemenata, hemikalija i životnih formi koji snima podatke kao audio ili video zapis postajaće sve više mogućzahvaljujući razvoju minijaturizacije. Sada većpostoje „njuškavci“ koji detektuju koncentraciju toksičnih elemenata, a LOCAD-PTS je ručni uređaj koji detektuje bakterije na Međunarodnoj svemirskoj stanici mada mu je ipak potrebno više vremena za analizu.

3. Univerzalni prevodilac – koji može da prevede bilo koji jezik, pa čak i kada se komunikacija odvija sa (ne)biološkim formama. U prvim „Star Trek“ epizodama nije bio savršen, ali je znatno bio unapređen od vremena „Sledeće generacije“ i kapetana Pikarda. Trenutno je možda ponajmanji problem napraviti uređaj koji bi mogao da prepozna svaki svetski jezik i onda da uradi prevod. Problem je takav uređaj učiniti dovoljno malim. Ipak, „Voxtec Phraselator P2“ je većna dužnosti kod američke armije u Iraku, Avganistanu i jugoistočnoj Aziji. Omogućava prevođenje fraza s 50 jezika. Trenutno uređaj razume oko 15.000 uobičajenih fraza.

4. Džordijev „vizir“ – koji mu omogućava da vidi iako je slep, pa čak ima i veće moći pošto vidi i u elektromagnetnom spektru, a u pojedinim epizodama može da detektuje laži i emocije. Električna stimulacija optičkih nerava u retini je mogući put dobijanja vida, stvaranjem slike „malog kvaliteta“. Naučnici su 2000. godine stvorili veštačku silikonsku retinu, a 2002. godine oni koji su je nosili su mogli da prave razliku između tri objekta – tanjira, čaše i noža. Ovaj senzor, koji se stavlja iza retine, ima 3.500 mikroprocesorskih solarnih ćelija koje pretvaraju svetlost u električne pulseve.

Ono što će još dugo vremena ostati naučna fantastika je:

1. Transporter – koji omogućava molekularnu dematerijalizaciju tela i njihovo prebacivanje na daljinu do 40.000 kilometara i ponovnu rematerijalizaciju za dve do tri sekunde. Za ovako nešto bi bila potrebna neverovatno velika kompjuterska snaga kako bi se skenirao i snimio svaki atom. Prema jednoj kalkulaciji sa postojećim najbržim računarom za to bi bilo potrebno 22 miliona godina. Ipak, naučnici su uspeli da transportuju jedan molekul na daljinu od par centimetara tako da cela ideja nije nemoguća.

2. Replikator – koji možde da stvori i reciklira bilo šta, od subatomskih čestica, uz ograničenje da ne može da stvara žive organizme i dilitijumske kristale. Za sada nemamo ni približno nešto čemu bismo mogli da naredimo „Čaj, vruć“. Kada budemo ovladali pretvaranjem materije u energiju i obratno, što je udaljeno bar par vekova, onda ćemo moći dalje da se bavimo ovom idejom.

3. Vorp pogon – koji omogućava svemirskim brodovima da putuju nekoliko puta brže od svetlosti. Ovo je za sada najmanje izvodivo pošto još niko nije čak ni smislio kako bi mogao da se napravi prostorno-vremenski mehur oko svemirskog broda da bi se kretao tako brzo. Ajnštajnova teorija relativiteta kaže da ništa ne može da se kreće brže od svetlosti, a nešto što bi bilo najbliže vorp pogonu je kretanje kroz crne rupe u svemiru. Za sada od doktora Zeframa Kokrejna (prvog Zemljanina koji je ostvario vorp pogon, što je privuklo Vulkance i koji su došli u posetu našoj planeti) nema ni traga ni glasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari