Ivica Mladenović: Evropska desna skretanja 1

Situacija u Evropi je jako loša, a što je najgore, čini se da će biti sve gora. Vladajuće elite EU su pokazale da su potpuno nesposobne da se na efikasan i human način suoče sa izbegličkom krizom i da prihvate svoju odgovornost za imperijalističke intervencije na severu Afrike i na Bliskom istoku, koje su tu krizu i izazvale. Savremenici smo dakle jednog istinski sramnog perioda u istoriji evropskog kontinenta. Zatvaranje granica, lov na izbeglice u pojedinim zemljama članicama EU, pa čak i ove ponižavajuće vojne vežbe snaga NATO pakta u Idomeniju u komšiluku izbegličkim kampovima, pokazatelj su opšte dekadencije tzv. Tvrđave Evrope – kaže u razgovoru za Danas Ivica Mladenović, doktorand na Filozofskom fakultetu u Beogradu i na političkim naukama u Parizu i glavni i odgovorni urednik srpskog izdanja časopisu „Le mond diplomatik“

                       P { margin-bottom: 0.21cm; }

* Tretman izbeglica u poslednja dva meseca u Idomeniju je izazvao priličnu skepsu čak i kod najrevnosnijih pristalica EU.

– Ja moram da priznam da sve češće sebi, kao nekome kome je taj deo evropskog identiteta na ličnom planu veoma važan i ko već nekoliko godina živi u EU, postavljam pitanje da li bi ulazak Srbije u EU u postojećim uslovima bio uopšte jedan kvalitativan iskorak za naše građanke i građane. Priključenje ovakvoj EU uz aktuelne etablirane političke partije suštinski ne bi ništa promenilo, jer su sve političke garniture poslednjih godina na političkoj liniji i u službi evrobirokratije. Lomljenje kičme Grčkoj je svima trebalo da bude nauk šta će se desiti bilo kojoj članici EU koja želi da vodi alternativnu levu politiku. Orban i razni protofašistički lideri mogu da prođu, ali onaj ko ima nameru da udari na finansijske interese vladajuće klase, kao što je to pokušao Cipras, on će biti ponižen i nateran na kapitulaciju. Nakon Grčke, ali i ove izbegličke krize, mantra o EU kao bastionu demokratije i ljudskih prava može da pije vodu samo ili kod naivnih ili kod nerazumnih.

* Socijalista Fransoa Oland je sam kapitulirao, odričući se načela partije na čijem je čelu? Snaga levice Francuske je u snazi sindikata koji recimo u Srbiji predstavlja samo dekor, često tužno smešan… To se pokazalo ovim masovnim protestima zbog Olandovog Zakona o radu…

– Situacija u Francuskoj je samo refleksija one u Evropi. Neoliberalizovana levica u vidu Socijalističke partije sprovodi desniju politiku nego što je desnica pre nekoliko godina smela i da pomisli. Iako je došao na vlast sa prilično radikalnim levim programom, Fransoa Oland kontinuirano radi na urušavanju radničkih prava i drugih civilizacijskih tekovina, a trenutno je na tapetu tzv. ponos francuske Pete Republike – zakon o radu. Doduše, čak iako se donese taj degradirajući zakon, on će da bude sto puta bolji za radnike i zaposlene od ovoga koji je trenutno na snazi u Srbiji. Razlog toga je što su sindikati i civilno društvo u Francuskoj mnogo organizovaniji i spremniji da pružaju otpor nego u Srbiji. Sa Srbijom pak postoji jedna paralela. Da je desnica pokušala da realizuje sve ove kontrareforme koje pseudolevica na vlasti operacionalizuje poslednjih godina, Francuska bi teško izbegla revolucionarno stanje. I na ovom primeru se potvrđuje ono već dokazano pravilo: ukoliko hoćete da rešite neki nacionalno osetljiv problem, npr. kolonizaciju Alžira ili faktičko priznanje Kosova, dovedite desnicu na vlast. Ukoliko pak želite da ukinete stečena socijalna prava, levica će to mnogo lakše ostvariti, jer je levica ta koja kontroliše najveći deo sindikata i drugih građanskih udruženja. Moram da napomenem da je ovde ceo politički pejzaž radikalno promenjen poslednjih godina i ušao je posle više od pola veka u neku novu formativnu fazu. Partije desnog i levog centra, konzervativce i socijaliste, karakteriše konfuzija na svim nivoima. I dok kod njih trenutno traje beskompromisna borba interesnih grupa za nadmoć unutar partije, kandidatkinja ekstremne desnice Marin le Pen i kandidat Partije levice Žan Luk Melanšon su već ušli u kampanju. Poslednja istraživanja pokazuju da je Marin le Pen već obezbedila mesto u drugom krugu, dok je Melanšon, na talasu velike narodne mobilizacije protiv najnovijih mera socijalističke vlasti, pre nekoliko nedelja bio na 15 odsto podrške, što ga je stavljalo uz rame potencijalnom kandidatu Socijalističke partije. Poslednjih nekoliko dana pak francuska štampa bruji o tome da je Jelisejska palata u panici jer je Melanšon već prestigao Olanda.

* Kao da je to jačanje desnice potpomognuto desničarenjem levice, ne samo u Francuskoj, razlog ubrzane polarizacije društva, kao da nagomilani problemi nekontrolisano iskaču, postaju vidljiviji, očigledniji, poput ljudi koji na predizbornim mitinzima uspešnom premijeru Srbije, koga hvale i podržavaju sve evropske institucije, dovikuju: „Premijeru, gladan ti narod!“

– Rezultati Le Penove i Melanšona u Francuskoj nam samo potvrđuju evropski trend da su etablirane partije u krizi, te da ekstremna desnica i radikalna levica nezaustavljivo jačaju u čitavoj Evropi. Die Linke u Nemačkoj, Blok levice u Portugalu, Podemos i Ujedinjena levica u Španiji, Udružena levica u Sloveniji, pa i Levica Srbije, pokazatelj su da bi u bližoj budućnosti ceo politički spektar u Evropi mogao biti radikalno redizajniran. Još uvek nije izvesno na koju će stranu prevagnuti taj tas. Ukoliko prevagne na stranu ekstremne desnice i ksenofobije koju ona širi, Evropa će verovatno biti u sličnoj situaciji u kojoj je bila 30-ih godina XX veka, a onda je svaka katastrofična opcija u igri. S druge strane, čini mi se da je trenutno jedina šansa da se Evropa održi kao politička zajednica sposobna da kontinuirano unapređuje demokratski i socijalni standard svojih građana, što je ključni zadatak svake političke zajednice, to da levičarske partije i pokreti postanu glavna politička snaga koja će odlučujuće određivati put kojim se kreću njena društva. Jedini adekvatan odgovor na ekstremnu desnicu može biti ono što se danas naziva radikalnom levicom, ili levica koja bi bila sposobna da ponudi drugačije, kredibilne i mobilizacijski delatne, politike. Jer, evropska levica je dugo vremena imala taj problem da naprosto nije uspevala da artikuliše održiv alternativni politički projekat. Zbog toga je i više od dvadeset godina bila na marginama. Međutim, to više nije slučaj. Čitavi naučni instituti su u međuvremenu radili na osmišljavanju realnih radikalnih politika, i Samit Plan B za Evropu, koji je održan sredinom januara u Parizu, pokazao je da je levica naoružana ozbiljnim programima za XXI vek, i da joj predstoji još to da pridobije poverenje građanki i građana za svoj projekat. To poverenje ne podrazumeva samo većinsku izbornu podršku, nego i masovnu mobilizaciju i snažan pritisak odozdo na kapital. Istorijsko iskustvo nam govori da bez te podrške svaka levica na vlasti, bez obzira na to koliko ona bila radikalna i odlučna, može da vodi samo desnu politiku jer će uvek biti u defanzivi pred krupnim kapitalom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari