Novi zadaci za istoričare

Budući da autorica u podnaslovu navodi da je riječ o bilješkama o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji u prošlom i ovom stoljeću, moglo bi se pretpostaviti da bi se djelo o kojem je riječ moglo smatrati izvan ruba knjige koje se bave tom povijesnom činjenicom raspada SFRJ. No, nije tako. Autorica izričito navodi u razmatranju života i rada Slobodana Inića, između ostaloga ovo: Druga Jugoslavija bila je u stalnim ustavnim promenama. to nije dokaz njene nestabilnosti, koliko je izraz traženja formule za njen opstanak. Svaka promena izazivala je najžešći otpor u Srbiji, a nijedna takav kao ustav iz 1974. godine, koji je predstavljao poslednji pokušaj održanja Jugoslavije kao složene države, a to znači kao države uopšte. (Str. 362)

Ipak valja napomenuti da se ovo djelo po naumu njegove autorice izričito bavi značajnim osobinama u sklopu politikologa i intelektualnog života Srbije. U njemu se ona bavi ljudima koje je osobno poznavala, s kojima je politički ili profesionalno surađivala, kojima je priređivala knjige (većine od njih) pa i napisala duže ili kraće uvode. Zato će ona i reći: Obo je knjiga o njenim, za mene, na različit način markantnim predstavnicima – a riječ je o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji – i to u drugoj polovici 20. i početku 21. stoljeća. I dalje, ona podsjeća kako je u njoj sazrijevala postupno zamisao da se predstavnici intelektualne i političke elite u Srbiji na dramatičnom prelazu iz XX u XXI vek posmatraju i u istorijskoj perspektivi, a i da im se makar naznači mesto na kome su se oni našli… (Str. 11)

Tako je nastala opsežna panorama osoba od kojih samo jedna pripada tzv. dominantnoj eliti – Dobrica Ćosić (str. 33-126), a ostali u drugom dijelu knjige pripadaju u neželjenu elitu – Marko Nikezić (128-238), Koča Popović (240-258), Milovan Đilas (260-297), Ivan Đurić (298-333), Novak Pribićević (334-345), Slobodan Inić (346-366), Ivan Stambolić (368-392), Olga Popović Obradović (394-450), Sima Ćirković (452-480), Zoran Đinđić (482-577), Bogdan Bogdanović (578-631) i Radomir Konstantinović (632-661).

U vezi s osobama tzv. neželjene elite autorica navodi njihovu osamljenost i često tragičnu sudbinu: Jedan je zbog slobodnih ideja isključen iz javnog života i godine proveo na robiji; drugi je, takođe, zbog ideja, uz masovnu „čistku“ stvarnih i pretpostavljenih pristalica uklonjen iz političkog života; dvojica su ubijena; dvojica prisiljena na egzil; petoro ih je u najboljoj životnoj dobi umrlo od karcinoma, pa dodaje da su svi predstavnici „neželjene elite“ poraženi ali ne u dijalogu koji je apriorno odbačen u ime organskog jedinstva nacije (str. 13). Ta panorama osoba svakako je zanimljivo štivo i za promatrača izvan Srbije jer će u ovom djelu priređenom i pedantno vođenom metodologijom naći obilje podataka, pristupa i razrada tematike koja je bila i tematika nesrpskih područja jedinstvene bivše države SFRJ, dakle, koja je bila u samoj srži snaga i smjer rastakanja i konačnog rasapa te državne tvorevine.

Autorica čitatelja vodi – to je utisak dok se knjiga čita – kroz ovo obilno štivo tako da se on kroz njega kreće po načelu ne prosuđivanja prije nego što se shvati, te da ne postavlja pitanje prije nego što je posve siguran da zaista to što pita jest pitanje o biti stvari, ali i da ne smetne s uma kako će trebati prosuđivati o onome što knjiga sadrži. Uostalom još je Henri Lefbvre, taj poznati francuski intelektualac, filozof i sociolog, u svojoj Kritici svakidašnjeg života podsjetio da i čak prije ili poslije epskog momenta odluke i čina, treba suditi neprestano i uvijek. To je jedini čvrsti stav, jedini trajni zahtjev usred promjena, to je osovina života. Takav pristup čitanju ovog djela srpske povjesničarke, koja je bila u političkom život Socijalističke Republike Srbije u samom vrhuncu doživjevši smjenu početkom 70-ih godina 20. stoljeća (nepunu godinu dana poslije takve smjene političkoga vrha SR Hrvatske), cijelo ovo njezino djelo izvlači iz užih okvira zbivanja na području bivše države, a s obzirom na tematiku i bivših država na tom području u promatranom razdoblju uopće i stavlja ju bezuvjetno u kontekst mnogo širi.

Jedan od njih tiče se opće uloge intelektualaca u današnjem svijetu što je tema desetljećima veoma obilno korištena, a napose u razdoblju između dva svjetska rata, pogotovu u vezi sa položajem intelektualaca s obzirom na iskušenja koja su dolazila bilo iz tokova nacizma bilo iz tokova staljinizma. A drugi se tiče općih kretanja u svijetu onoga što je u tzv. odnosima kapitalizma i socijalizma svjedočilo o proturječnostima u koje je suvremeni svijet ušao te o političkim zbivanjima vezanim uz sve simbole koje je naznačio pad Berlinskog zida.

Ne treba smetnuti s uma da zbivanja o kojima piše autorica i govori ova panorama osoba dominantne i neželjene elite u Srbiji nisu izvan vremena i prostora u kojima je duh zbivanja na planeti Zemlji bio zahvaćen strahovima mogućeg sveopćeg nuklearnog rata, socijalnim nepoznanicama prema kojima se kreću stalna strukturiranja i prestrukturiranja u svijetu uopće, u pojedinim dijelovima posebice, da se spomene bar ili samo to.

A kada se ova autoričina knjiga stavi u te šire kontekste, to dakako promatraču razdoblja, povjesničaru ne olakšava posao daljeg upoznavanja, analiziranja, shvaćanja i prosuđivanja silnica suvremene povijesti. Dapače, bitno mu se posao usložnjava. Ali to je valjda i ponajbolje da se posao povjesničara obavi po zakonima ove struke. Stoga smatram da ova knjiga u tom smislu vrijedno potpune pozornosti bilo kog zainteresiranog čitatelja, a pogotovo povjesničara.

Autorka je istoričarka iz Osijeka