Može li ljubav da voli, a da ne boli 1

Da li ste patili zbog ljubavi, da li ste plakali, koliko ste puta pomislili da ljubav boli, da je teško i nemoguće pronaći pravu ljubav, da nemate sreće u ljubavi, i slične stvari?!

                       P { margin-bottom: 0.21cm; }A:link { }

Da li ste u svojim vezama očekivali od druge osobe da Vam nadomesti praznine koje osećate, pokrije neke od Vaših nedostataka, da Vas pokrene, motiviše, da probudi u Vama volju, inspiriše Vas … Da li ste se ljutili na druge osobe zbog sopstvenih neuspeha, ili tražili opravdanja za sopstvene greške… Da li Vam zvuči poznato: „Ma, samo kad bi on/a bio drugačiji/a… Meni treba neko zbog koga ću da… On/a mene usporava…On/a mene ne može da prati, ne razume me…“

Osim toga, da li ste birali da volite nekog zato što vam je vreme, zato što ste sami, zato što ste imali nesrećno detinjstvo, zato što ste osećali usamljenost, zato što ste imali potrebu da neko prema Vama bude nežan, pažljiv, da Vas voli, da Vam ostvari snove, da Vam…

Da li ste nekad igrali igre u ljubavnim odnosima, glumili da ste neosvojivi da bi Vas neko osvajao, silovito se borili za nečiju naklonost, pokušavali da udovoljite tuđim predstavama o „TOM/TOJ PRAVOM/PRAVOJ“, da li ste se takmičili sa drugima da nametljivo izborite mesto među mnogima, da li ste nekada govorili laskave reči i davali obećanja za koja ste znali da ih ne možete ispuniti, ili ste možda silno verovali da biste i to ispunili samo da dobijete mrvicu tuđe ljubavi, da li ste „kupovali“ iluziju koju bi Vam neko ponudio da će dani sa njim/njom biti samo smeh i zabava, a noći još veća, i zarad toga platili previsoku cenu…

Da li ste imali poteškoća u prihvatanju i voljenju sebe samih, a onda zasenjeni nad pojavljivanjem te očaravajuće osobe prekoputa, posezali za idealizacijama, fantazijama, građenju velike, savršene i preskupe konstrukcije koja bi se rušila pod naletima vetrova životnih situacija, ostavljajući Vas još praznije, usamljenije, nesavršenije, povređenije…

Da li ste i koliko često maštali da će jednog dana doći i ta neka celoživotno sanjana sreća ovaploćena u tom jednom mitskom biću TOG/TE PRAVOG/E, kada će nestati svi Vaši problemi i kada ćete konačno postati srećni?! Onako, odjednom, „s neba pa u rebra“, udarom groma ili padom u Raj…ostvariće se u trenutku svi snovi…

Traganje za ljubavlju

Ako smo iskreni, svako od nas je mnogo brljao po raznim mestima tražeći tu dragocenu Ljubav. Ponekad se čini kao da smo bačeni u ovo postojanje, svako od nas, pa se nekako od prvog dana stvara ta fama oko toga vole li nas, kako nas vole, šta nam ta ljubav kakvu dobijamo stvara, šta nam čini, kakvi postajemo pod njenim uticajem, šta sve možemo da učinimo da zadobijemo ljubav, da je zavredimo, da je budemo vredni. KAO DA JE NISMO VREDNI VEĆ SAMIM SVOJIM PUKIM POSTOJANJEM.

Dobre su vesti, vredni smo ljubavi, svako od nas. I, šta sad s tim?!

Koja je moja priča?

Rodili smo se, a da nismo ni tražili. I da, naš prvi susret sa ovim svetom jeste susret sa Ljubavlju. Neko nas je rodio, i neko nas voli onako kako ume i može. I onda uz milion različitih uticaja, osoba, faktora, iskustava, osećanja, ovakvih i onakvih, gradimo dalje svoju predstavu o ljubavi i lepimo materijal na materijal, i pravimo korake, i biramo, i grešimo, nekad i pogodimo, češće lupimo glavom u zid, onda malo padnemo, pa opet ustanemo i potrčimo, u svemu tome rastemo, rastemo, da veliki porastemo. I dođe dan da se zapitamo: „A šta ako sve ovo može drugačije, šta ako može onako kako mi se sve vreme čini da može?! Šta mi je potrebno da to ostvarim?!“

Ljubavni scenario

Za početak, nije loše da raskrinkamo koji je skriveni scenario te naše najčešće ponavljane ljubavne drame ili komada u kojem smo igrali glavnu ulogu.

Ako smo radili da ljubav zaradimo, zašto je to tako?! Da li smo i kada poverovali da nismo vredni ljubavi sami po sebi i da moramo da je zaslužimo vrednim radom?! Jesmo li je vredni?!

Ako smo se trudili da ljubav kupimo po „ne pitam šta košta“ ceni, zašto smo to radili?! Imamo li neki koncept o tome da je ljubav žrtva i da se moramo sebe odreći da bismo je dobili?! Šta nam ostaje da se voli, ako smo sve prodali i ustupili za mrvu ljubavi?!

Ako smo u drugome stalno tražili da nas nadopuni, da nas isceli, da nas pokrene, da nas spasi, ako je sva odgovornost za naše postojanje i kvalitet življenja, kao i za naš razvoj, stalno bila smeštana u drugog, šta nam to govori o našoj sposobnosti da preuzmemo odgovornost i budemo vlasnici svojih života i svojih ličnosti, onakvi kakvi jesmo, i upravo takvi vredni ljubavi?! Da li je taj drugi onda samo neka poštapalica, stvar, objekat koji nam služi da…ili je stvarna, druga OSOBA?!

Ako smo dva puta merili, a jednom sekli, ako smo pokušavali sve da izmerimo, ako smo trgovali na „pravednoj“ tržnici života trudeći se da „ja tebi, ti meni“ princip ispoštujemo, jesmo li naučili da damo, i jesmo li naučili da primimo?! Kako onda da volimo?!

Ako smo „jurili“ za trofejnim neuhvatljivim osobama koje su nam stalno izmicale, i što nam više izmiču, dizali im vrednost do neslućenih visina, jesmo li se smatrali vrednima, jesmo li se pitali čega se plašimo ako pokušavamo da dohvatimo samo neuhvatljivo?!

Ako smo bežali od onih koji su želeli silno da nam pruže ljubav, ako smo osećali odbojnost, ako smo se plašili i brzom brzinom trčali u suprotnom smeru, čega smo se bojali i u šta nismo mogli da poverujemo?! U to da smo voljivi?!

Ako smo igrali razne igre, ako smo zavodili, ako smo se „malkice“ ulepšavali i „malkice“ drugačije predstavljali, ako smo želeli da zarobimo, da očaramo, da zavedemo, da navedemo drugog da bi nam se dalo, da bismo dobili, da li smo možda sabotirali sebe i drugu osobu na putu do ljubavi?! Da li smo zaista mislili da se stranputicama može doći do cilja, da ćemo zaobilaznim putem brže stići do trofeja?!

Ako smo plivali po plićacima i površinskim ustajalim vodama naših odnosa, i ako smo se zadovoljavali raznim utešnim nagradama, čega smo se to bojali što smo mislili da duboke vode kriju?! Od čega smo se štitili?! Da li nam je plićak podario ono što smo želeli ili je zapravo neophodno usuditi se i zagaziti u čiste vode dubina?!

Ako smo se upinjali da kontrolišemo drugu osobu, da manipulišemo njome, da je držimo u svojoj vlasti, koji smo rizik pokušavali da umanjimo ako smo toliko morali da ugrozimo nečiju, pa i svoju, slobodu?! Da li smo bivali zadovoljni „ljubavlju“ koju smo na taj način dobijali, koja nam nije bila slobodno i svojevoljno data, već koju smo iznudili kontra-veštinama?!

Ljubavni rizik ili ništa, odlučite sami

Može li se voleti „na sigurno“, bez rizika, može li se čovek nečim zaštititi pa da nekako bezbolno uplovi u ljubavne vode, a po njima sigurno pliva?! Postoji li neka protivpožarna zaštita u ljubavi, da u njoj ne izgorimo?! Postoji li neki alarm da nas upozorava na moguće opasnosti?! Da li je moguće da smo zaista voljivi ovakvi kakvi jesmo, a mi dobro znamo kakvi smo sve, i da ništa ne moramo da radimo da bismo tu ljubav dobili?! Može li ljubav da voli, a da ne boli?! Mogla bih ovako da ređam pitanja do sutra, a valjda sva proizlaze iz teksta iznad. No, hajde da pokušam da na nešto i odgovorim.

Ljubav kao sposobnost

Prema OLI psihodinamskom integrativnom pravcu, potrebno je da imamo razvijene određene bazične emocionalne kompetencije da bismo razvili svoju sposobnost da zrelo volimo drugu osobu.

Ljubav je sposobnost. Ako je tako, onda podrazumeva određene kompetencije, onda se može razvijati i onda se u toj sposobnosti može rasti. Prema OLI psihodinamskom integrativnom pravcu, potrebno je da imamo razvijene određene bazične emocionalne kompetencije da bismo razvili svoju sposobnost da zrelo volimo drugu osobu:

da smo sposobni da i sebe i drugu osobu vidimo kao celovite ličnosti, sa vrlinama i manama. Ako nemamo celoviti doživljaj osobe, onda nema osobe, te nemamo koga ni da volimo;

da možemo da održimo stabilnu unutrašnju povezanost sa drugom osobom, koja podrazumeva i sposobnost održavanja optimalne distance, sposobnost da budemo dovoljno blizu, a dovoljno daleko;

da smo sposobni da mislimo razborito i razumemo unutrašnja stanja i motive sebe samih, kao i drugoga. Ako ovu sposobnost ne razvijamo, svi naši odnosi biće teška muka, dramatični, osećanja preplavljujuća i „ispucavanja“ veoma česta;

da tolerišemo oprečna osećanja koja imamo prema drugoj osobi. Samo ako možemo da tolerišemo oprečna osećanja, bićemo u stanju da se opredelimo, odlučimo i izaberemo osobu koju ćemo voleti i istoj se posvetimo;

da tolerišemo razne vrste frustracija koje proističu iz nezadovoljenja nekih naših potreba. Kao što napomenuh, druga osoba nije tu da bi zadovoljila sve naše potrebe;

da imamo stabilan izvor energije, volju da razumemo, da gradimo odnos. Ako usmeravamo volju previše snažno, postoji opasnost da uđemo u odnos kontrole ili zavisnosti. Ako je pak, slabo usmerena, onda dolazi do nedoslednosti, a i sam odnos ljubavi tada može da se razvije samo do određene granice, a ne do svog punog potencijala;

da smo sposobni za inicijativu, za pokretanje određenih aktivnosti koje vode ka razvoju (našem razvoju i razvoju voljene osobe).

Ljubav i ranjivost

Ne znam da li negde postoji recept za ljubav, ali ja ga svakako nemam, niti sam ga obećala ovde. Mnoga od ovih pitanja jesu me mučila i mučila su neke ljude koji su te muke delili sa mnom. Ono što mogu ovde da podelim sa vama jeste ono do čega sam ja došla u svojim traganjima.

Mnogi ljudi koje poznajem, i ja sama, često pribegavaju ili su pribegavali raznim vrstama odbrana kako ne bi ulazili u odnose bliskosti. Neka od ponašanja ili obrazaca koje pominjem gore spadaju u te načine da se odbranimo. Branimo se od toga da postanemo bliski, a samim tim, da iskusimo ljubav, a tako je silno želimo. I kad se dublje prodre u sve ove pomenute obrasce, na neki način svi oni imaju svrhu da nas nekako „osiguraju“, da nas na vreme zaštite, da nas ne zaboli, da ne budemo povređeni na kraju, a nekako se čini da uvek „izvučemo deblji kraj“ a i nikako da ostvarimo tu dugo sanjanu sreću. Pancir od povreda ne postoji, u onom smislu u kojem svi na neki način pokušavamo da ga sašijemo. Paradoks ostvarivanja odnosa ljubavi, ako to zaista želimo, i leži upravo u tome što se rizik ne može izbeći, što garancije ne postoje, što postoji realna mogućnost da budemo povređeni, što nema načina da dovoljno isplaniramo, iskontrolišemo, zaštitimo, sakrijemo, pa i na vreme stisnemo dugme prekidača da hoćemo da izađemo iz igre kada prestane da bude zabavna.

Prava je istina da smo upravo najranjiviji onda kada smo najbliže ljubavi. Jedina šansa da ostvarimo odnos ljubavi jeste da se izložimo, onakvi kakvi jesmo, i da se približimo dovoljno, dakle, da rizikujemo. U tome nam mogu pomoći što razvijenije pomenute bazične emocionalne kompetencije.

Prava je istina da smo upravo najranjiviji onda kada smo najbliže ljubavi. Jedina šansa da ostvarimo odnos ljubavi jeste da se izložimo, onakvi kakvi jesmo, i da se približimo dovoljno, dakle, da rizikujemo. Isključivo naša odgovornost se u velikoj meri završava na onoj tački kada smo se opredelili, kada smo izabrali kome ćemo se približiti. A od tog trenutka, približavamo se drugoj osobi, nad kojom nemamo nikakvu kontrolu, koja je slobodna danas da nas voli, a sutra da ode, osobi čiju ljubav, a ne ropstvo, želimo, dakle, opet, rizikujemo. Mnogi se pitaju „a šta onda da radim, kad tu osobu izaberem?!“ Uglavnom ništa, naše je da postojimo, ovakvi kakvi jesmo, prilično nesavršeni i savršeno voljivi, i da radimo sve ono što smo i inače radili kako bismo kvalitetno živeli život koji imamo. Da li rizikujemo ako pustimo drugu osobu u svoj svet?! Da. Da li je ljubav vredna tog rizika?! Oni koji vole kažu da jeste!

Olivera Milutinović

Diplomirani psiholog i OLI savetnik

Kontakt: olja.milutinovic@gmail.com

https://psihokret.wordpress.com/tekstovi/

(U tekstu su prikazani radovi Marije Topalović, diplomiranog primenjenog umetnika)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari