Kada je krajem oktobra Vučićeva podpredsednica i ministarka građevine Zorana Mihajlović nakon sastanka sa predstavnicom Amnesty International najavila donošenje zakona o stanovanju „kojim će se zabraniti prisilno iseljavanje Roma“, pomislio sam: aj baš da vidim kako će im to poći za rukom? Kako li samo misle da ovaj rasizam uguraju u zakon?

Šta li mi je samo bilo smešno?!


Naravno, Nacrt zakona o stanovanju i održavanju zgrada, koji je prošle nedelje ušao u javnu raspravu, uopšte ne zabranjuje prisilno iseljavanje, ni Roma niti ikoga drugog, ali dobro, to realno nismo ni očekivali.

Negde na tragu ministarkinog obećanja, Nacrt zakona zaista predviđa nekakva pravila za prinudna iseljenja i raseljavanja, i nekakvu brigu o prinudno iseljenima i raseljenima. Istina, Romi se u Nacrtu ne ekspliciraju kao jedini o kojima država brine, mada je ministarkina pomoćnica Jovanka Atanacković na beogradskoj sesiji javne rasprave 18. novembra naročito naglasila da je deo zakona koji reguliše prinudna iseljenje i raseljavanja „romski“, no opet dobro, hajde da to razumemo kao smotanu artikulaciju najbolje namere nesenzibilisane glasnogovornice da naročito naglasi brigu Ministarstva za društvenu grupu koja će se naročito naglašeno naći u situaciji da joj vlasti uklanjaju, kako reče Atanacković, „jedini dom“.

Kako Ministarstvo misli da štiti „jedini dom“?

Pre svega, prinudna iseljenja i raseljavanja se smeju vršiti samo „kada je to neophodno i opravdano u cilju zaštite javnog interesa“ (urbanističkog, bezbednosnog i sl.), a i tada uz obavezu „nužnog smeštaja“ ljudi koji su predmet prinude. Kvalitet predviđene brige vrlo je upitan („nužni smeštaj“ je po svoj prilici šifra za kontejnere), siguran sam da će organizacije koje se naročito bave problematikom neformalnih/ bespravnih graditelja (Roma, ili ne-Roma, svejedno) imati štošta da prigovore do kraja javne rasprave i kasnije, ali to nije tema ovog teksta.

Problem koji posebno plaši je potpuna nebriga zakonodavca za ljude koji su predmet onih prinudnih iseljenja i raseljavanja za koja vlasti prethodno nisu utvrdile javni interes, koja se ne preduzimaju iz razloga predviđenih budućim zakonom, odnosno koja se ne smatraju prinudnim iseljenjima i raseljenjima „u smislu ovog zakona“. A svejedno se izvršavaju.

Ako ne možete da platite porez, prodajte stan“, govorila je onomad Đinđićeva ministarka Udovički. Dvanaest godina kasnije, protesti skupština stanara u Nišu zbog drakonskih cena grejanja izneli su u politički prostor svima dobro znanu bruku da se više ne radi ni samo o porezu – epidemija nezaposlenosti i nemaštine danas odnosi ljudima jedini dom i zbog dugova za komunalije. Niški Sindikat zaposlenih radnika na određeno vreme (SZROV), koji pruža podršku protestima skupština stanara, u septembru je podneo Vladi Srbije i Gradu Nišu zahtev da zaustave predloge za izvršenje javnih komunalnih preduzeća kao poverilaca, da o tome obaveste privatne izvršioce i agencije za naplatu i da zaustave sprovođenje svih zaključaka o prinudnom izvršenju po osnovu dugova za komunalije. Na ovaj predlog SZROV još uvek nema odgovora; osim što je izmenama Zakona o izvršenju i obezbeđenju još više olakšan posao privatnim izvršiteljima, a novim zakonom o stanovanju izgubiće se i ono malo zaštite jedinog doma dužnika koja je do sada postojala (npr. „zimski moratorijum“, odnosno zabrana izbacivanja na ulicu po pasjem vremenu, i slične ustanove greote koje ni do sada nisu uvek primenjivane, ali su barem bile zakon).

Uz nezaposlene radnike kojima zbog neplaćenih komunalnih računa nad glavom visi „vedro nebo“, još je sjaset situacija u kojima možete ostati bez jedinog krova nad glavom zbog duga koji niste, ili barem niste sami napravili. Stanari samačkih hotela nekadašnjih društvenih preduzeća u stečaju (čitali smo već na ovim stranama više puta o Trudbeniku, Ratku Mitroviću, Dvadesetprvom maju…), koje stečajni upravnici danas prinudno raseljavaju da bi njihovim jedinim domom raskusurivali bivše gazde i poverioce, samo su još jedna od situacija koju budući zakon o stanovanju jednostavno ne priznaje kao stanarsku, dakle u kojoj nas ni minimalno ne štiti. Drugim rečima, zakon je na izvršiteljevoj strani – onaj o obezbeđenju i izvršenju, a i ovaj o stanovanju i održavanju zgrada, iz kog je briga za jedini krov nad glavom potpuno nestala.

Vlada je, unošenjem kakvih-takvih pravila u prinudna iseljenja i raseljavanja koja sprovodi u okvirima zakona i „javnog interesa“, zapravo samo namestila sebi mogućnost da nekima od najurenih obezbedi makar „nužni smeštaj“ ako joj to u nekoj pojedinačnoj situaciji zatreba, ili ako joj zatraži neko od spoljnih autoriteta. Koga će, a koga neće država raseljavati uz minimum humanosti, i do sada je zavisilo samo od volje vladajuće partije. Ali sada ta volja postaje zakon.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari