Bili su opasni do zadnje sekunde

 Jer, pred visokim moralnim značajem patricijskog Srđe Popovića, tako impozantnog, lijepog čovjeka – i to ne samo u pogledu vanjskoga lika koji definira grčki pridjev “kalos”, nego prije svega po istinskoj uzvišenost što se također manifestira u nastupu i u gestama (“agathos”), naš Aca Tijanić (koji je u kasnijoj fazi života insistirao da ga zovu neautentičnim građanskim deminutivom Saša) doimao se poput nosoroga – sve gola snaga, gola inteligencija i gola pragma novinara vrhunskih sposobnosti. Svoje žurnalističke mačevalačke vještine desetljećima je usavršavao da bi na kraju odložio katanu i posvetio se dostojnijim, lukrativnim i važnim zadacima urednika, političkog brokera, postavši prvorazredni igrač na nacionalnoj sceni. Kad god su ga centri moći htjeli likvidirati s mjesta generalnog direktora državne televizije, odustali bi bojeći se njegove tabloidne vendete, a osim toga, brzo bi uvidjeli da neće naći drugoga koji će s takvom apotekarskom preciznošću dodjeljivati prevažne sekunde u informativnom prostoru, točno u skladu s realnim odnosima moći na javnoj i nejavnoj sceni.

Dok je Aca bio na čelu državne difuzijske kuće, glavni se Dnevnik držao kao tvrđava Kalemegdan – nitko mu po rejtingu nije mogao prići, a ako bi i pomislio da konkurira, snašle bi ga teške sankcije koje je Tijanić administrirao preko mnogobrojnih kanala što ih je uspostavio u srpskom parapolitičkom parasustavu. Dotle je Dnevnik Hrvatske televizije s blijedim ravnateljima pao na share dvostruko niži od rejtinga srpskoga Dnevnika, što znači da ga gleda otprilike deset puta manje ljudi u dvostruko manjoj populciji. Stoga su srpska televizija i srpska država usprkos svemu zadržale javni autoritet, a je li to dobro u tranziciji ili nije, drugo je, filozofsko, pitanje… Ponekad pomislim da je od slabe tranzicijske države gora jedino jaka tranzicijska država, ali onda opet nisam siguran je li to doista tako, a pritom se u meni sve buni protiv kvalumkvizma, protiv želje da bude što gore jer je to bolje, pošto će nepodnošljivo stanje prije doći kraju. No, kao i Aca odrastao sam u šezdesetosmaškom, budimo iskreni, komunističkom duhu idolatrije neposredne akcije i političkog angažmana, makar i pogrešnog – uvijek nešto burgijaš, bez obzira na neizvjesne konzekvencije…

Kako god bilo, čini mi se nesumnjivim da je Tijanić srpsku sadašnjost i neposrednu prošlost obilježio svojim djelovanjem, dok Srđa Popović, unatoč njegovim visokim moralnim zasadama, realno nije – on je uspostavio jedan manjinski pogon intelektualne opozicije bez kojega bi život mislećeg bića u Srbiji bio nemoguć, ali nije utjecao na mejnstrim, a samo preko mejnstrima možeš djelovati na opći smjer događaja… I to nije moja ideja i ocjena, nego mi je to rekao sam George Soros kad smo prije nekoliko godina razgovarali u “Esplanadi”. S fenomenalnom samokritičnošću čovjeka za kakvu je sposoban samo takav genij, priznao je da su svi njegovi napori u tranzicijskoj Istočnoj Europi bili promašeni, budući da nije kanio pomagati opoziciju koja je izgubila bitku pa pokušala obraniti moralnu supremaciju. Htio je pravodobnim djelovanjem, dok stvari još nisu pošle neumitnim tokom, ostvariti utjecaj na one koji će doista usmjeravati događaja, makar to bili i neki mutni tipovi. Nije Soros mimoza, s takvima je radio i u biznisu kad je, primjerice, pokrenuo telekomunikacijski sektor u Rusiji pa kreirao najveće privatne telekom-operatore na svijetu, što će tek imati nesagledive posljedice za učvršćenje oligarhijskog poduzetništva u brutalnoj “prvoj zemlji kapitalizima”. Rekao mi je: “Pa svatko može biti filantrop, za to uopće ne morate imati mozga”. Cijela njegova pratnja tada se strahovito uznemiraila. Sve te angažirane tete, postmarksistkinje koje su u njegovom humanitarnom imperiju stvorile vlastite feude, preklinjale su ga da izmjeni formulacije kako ne bi naudio javnom ugledu ljudi koji su tu, u zemljama nacionalističke “prve linije”, založili svoj kredibilitet. “Napišite onda sve kako kaže Beka Vučo”, rekao je rezignirano veliki čovjek, lišen sujete, koja njemu i Stephenu Hawkingu uopće nije potrebna.

I Srđa Popović bio je veliki čovjek, ali koliko su njegovi pothvati utjecali na razvoj događaja?

U doba komunizma, branio je sve te tipove koji će poslije doći na vlast – od Dobrice i Vuka, do Tuđmana i Šeksa, zatim neke poštene demokrate poput Dragoljuba Mićunovića i Koste Čavoškoga (akademskog intelektualca koji se tek kasnije povampirio nakon susreta s glavnim Nosferatoum, drom Karadžićem iz paljanske Transilvanije). Zatim razne poštene umjetnike poput blago zaluđenog Miće Popovića i velikog Makavejeva, a i neke prosječne tipove poput Gojka Đoga ili Zvonkeca Čička, na koje možda nije trebao trošiti svoju dragocjenu advokatsku satnicu… No, on nije, naravno, branio samo njih, nego princip pravednosti, osporavajući režimsku represiju, te odgovarajući vokaciji odvjetnika koji mora pomoći i đavolu, što je doista i učinio, kad je preuzeo obranu Željka Ražnatovića Arkana.

Srđa Popović spasio je čast građanskog, kozmopolitskog “vertikalnog Beograda”, metropole bolje Srbije, kad je pošao protiv Miloševića te osnovao časopis “Vreme”, najznačajnije balkansko glasilo u razdoblju Otpora. Je li doista tražio vojnu intervenciju NATO-a protiv Miloševića? Jest. Bi li Milošević pao bez vojne intervencije Zapada? Ne bi. Sad bi Srbija bila nekakva Bjelorusija, ili bi se vodio građanski rat. Od svih groznih scenarija, onaj njegov bio je najracionalniji. Uostalom, nema te teške zadaće što vodi u totalnu nepopularnost koju Srđa ne bi prihvatio. Stoga je preuzeo i zastupanje Đinđićeve obitelji koja je dokazivala ono što je danas svima razvidno – da je Legija bio zapravo beznačajni sukrivac, jer je atentat pripremljen kao tipični srpski coup d’etat. Uvijek ga provode tajne službe prema potrebama vlasti srasle s najkrupnijim intersima. Đinđić ili Franjo Ferdinand, svejedno. Prije nego je umro, Srđa je još dospio usporediti Mladića i Dražu Mihailovića. Doista je nevjerojatno što je sve čovjek izgovorio, a nije bio nikakav marginalac, očajnik ili zelot, nego gospodin, građanin svijetlog i vedrog lika, koji se u beogradskom Gotham Cityju samo povremeno ukazivao u roli Batmana.

S druge strane naš Aca… Čovjek s toliko šarma, brze pameti, doduše poslovično politički nekorektan (ubi ga prejaka reč), stilist blistavih rečenica po kojima se novinari jedino i cijene kao pjesnici po nezaboravnim strofama, obdaren takvim dubinskim, instiktivnim, ciničnim i apsolutno autentičnim poimanjem političkog procesa, dobar fenomenolog, dakle prigodni esejist u žurnalitičkoj formi, odličan pisac koji sam može napuniti cijele novine bilo kakvim čitanim sadržajem, izrijekom (iz Iljfa i Petrova) – “akrobat novinskih rotacionih mnašina”… E, naš Aca bio je prilagodljiv unutar političkih oportuniteta i nikad se nije frontalno sudarao s vlašću i političkom ideologijom lidera, ali bi našao svoju nišu, očuvao distancu i manevarski prostor da se pristroji novoj soluciji, koja radikalno negira onu prethodnu…

To je bila igra u kojoj ulaziš u kavez divljih zvjeri bez biča i stolice, naoružan jedino razoružavajućim osmjehom, pa nastojiš zaokupiti pažnju glavnog mesoždera nekim petljanjem koje će mu smanjiti koncentraciju… Kad je prišao Slobi, učinio je to preko Mire, kojoj je skupa s Ćuruvijom objašnjavao da su nezavisne novine jedina obrana od nacionalističkog jednoumlja što je tom bizarnom paru, koji se privatno gradio da ima komunističko-socijalističke inklinacije, tobož nasušno potrebna. Ćuruvija se prevario prerano pomislivši da su gotovi, a Aca, koji je jedno vrijeme glumio ministra informiranja, nije. Među zadivljenim slobistima proširio je Miloševićev nadimak Tigar, koji se zaista mogao shvatiti dvojako. Ali, on ga je shvatio najtočnije, jer je na vrijeme zbrisao u Banju Luku i sklonio se kod Željka Kopanje, gdje mi lajavi novinari nađemo utočište kad god se posvadimo s vlastodršcima u svojim bantustanima.

Cijeli život Aca je htio postati urednik “Nina” i direktor “Politike”, zavideći nama u Zagrebu koji smo rano počeli uređivati i izdavati vlastite novine. Ali, toga u Srbiji zapravo nema, uz iznimku Srđinog lista i platformi Verana Matića glavni su politički mediji uvijek u rukama ovlaštenih predstavnika nomenklature. Zato su mnogi najbogatiji ljudi u toj maloj, ekonomski uništenoj zemlji, potekli upravo iz marketinške djelatnosti – kao da se u Srbiji ne znam što proizvodi i bog zna koliko reklamira…

Budući da nije uspio ostvariti prvotne ambicije pod Slobom jer je Hadži-Struja imao veći napon, a nije mu pošlo za rukom ni poslije, u dosovska vremena, jer se posvadio sa samim Đinđićem, koji ga nije cijenio onoliko koliko je Aca smatrao da bi trebao – no zahvalnost političara možeš zaboraviti ako se ne naplatiš dok si im potreban – on se prebacio kod Bogija Karića, koji je sjedio na golemoj imovini što ju je valjda stekao pjevajući po Kosovu sa svojim obiteljskim ciganskim bendom repertoar “Beatlesa”. Tada je našeg junaka napokon krenulo – nabavio je mobitel “Vertu”, džip i ostale parafernalije moći, te pošao u džihad po tabloidima. Napisao je – “Ako Đinđić preživi, Srbija neće”. I zaista, nije. Onda je svih zatupio teorijama o “trećem”, odnosno “ledenom metku”, koji je trebao relativizirati očitu krivnju atentatora, dok mu se, naposlijetku, Legija nije predao, jer je zaključio da su upravo on i njegov kum, šef DB-a, pouzdano utočište vlasti. Tu je već Aca zaigrao u glavnim ulogama srpske političke sapunice – ne baš Sulejman, ali recimo Rustem-paša, neki od vezirskih glavonja s velikom ćalmom. Promjenu vlasti – kad je Boris osvojio parlamentarnu većinu – čudesno je preživio, pa se integrirao u novi velegradski poredak. Jedino tu od pisanja već nije bilo ništa, što ga je frustriralo. Vječno je kombinirao da izda zbirku svojih starih komentara, htio je da mu napišem predgovor, što sam pristao, iako bi to bio zadatak teži i od pisanja ove osmrtnice, gdje ne bih htio ostati dužan ni liku ni istini o njegovu djelovanju. Super smo se slagali, ali to je naučena stvar – kad se četrdeset godina baviše novinarstvom, profesijom u kojoj smo koegzistirali, razviješ sklonost prema svojstvima značaja i više te zanimaju štosevi, nego motivi. Priznajem, to je površno, ali ne može svatko biti takav seriozni umnik kao Dobrica Ćosić, koji je kao vodeći Titov disident dobio od Tita vilu na Dedinju.

Duh Srđe Popovića opominjuće djeluje na ovog našeg Antihamleta, a savršeni politički instikti Acini, Srđu denigriraju kao realpolitički sporednu figuru u vagnerovskom srpskom spuštanju u ambis nizom sudbonosnih promašaja. I stoga bi bilo bolje da ih ne uspoređujemo, jer nitko, zapravo, i ne zavrijeđuje da ga s drugima kompariraš u jedinstvenom trenutku odlaska s lica zemlje. “Ogniuno sta sol sul cuor della terra trafitto da un raggio di sole”; svatko stoji sam na srcu zemlje, proboden sunčevom zrakom, bit će da je tako nekako Machiedo preveo ovaj stih Salvatorea Quasimoda…

Nedostajat će mi apartna pojava Srđe Popovića koji bi povremeno navratio u “Esplanadu”, nedostajat će mi razgovori na balkonu Acine direktorske kancelarije odakle se vide vijenci položeni novinarima RTS-a ubijenih NATO-bombom i krstovi crkva Sv. Marka što omeđuju vidike s tog motrišta na koje smo stigli slučajno, obratima u našem karijerno nepredvidivom poslu. A sjetim se i razgovora koji smo vodili vozeći se nekoć njegovim džipom u “Sinatru” (bivšu kafanu “Srem” u koju je Koštunica navodno dolazio na crevca). Slušali smo Gaby Novak kako prede na wooferu i dogovarali obnovu Jugoslavije pod mojim uvjetom da se Srbi kane politike i njegovim da Hrvati odustanu od humora i filma.