Ove i sledeće godine, više nego ikada u proteklih sto godina, komentarisaće se na sve moguće načine, u svim oblastima od nauke do politike i umetnosti – Gavrilo Princip i sarajevski atentat na Ferdinanda i Sofiju 1914. Povratak skrivane istorije ili upotreba „stare“ istorije za pravljenje nove? I oko ove dileme lomiće se koplja. Iako je istorija prepuna ljudske krvi (jedino je ta nedobrovoljna transfuzija čini živom), upravo jednom prolivena krv ne prestaje da uznemirava i proganja naredna pokoljenja živih. Od ubistva se ruke teško peru.


Da li je Princip narodni heroj ili terorista? Počelo je lagano zagrevanje za ovu polemiku i mi ćemo u njoj učestvovati sa svim našim snažnim navijačkim strastima. Dočekaćemo je, kao i uvek, nespremni, ali razdrljićemo zato patriotske grudi i, naravno, medijski rat opet izgubiti. Beograd trideset godina već gubi medijske ratove, i nikoga briga za to, mediji su sve nekompetentniji i ispod nivoa ostalih u „regionu“. Već je krenula „patriotska“ kampanja da je obeležavanje stogodišnjice početka Prvog svetskog rata sledeće godine u Sarajevu novi napad Zapada na Srbiju. Možda ima i takvih namera, ali upravo zato je istina o Sarajevu 1914. i Gavrilu Principu važnija za nas negoli za svet. I ako budemo imali snage da sami dođemo do nje, bilo bi vrlo lekovito i da se pomirimo sa tom istinom, ma kako teška bila.

Najmerodavniji za ovu istinu – istoričari – nisu baš, koliko je meni poznato, iscrpno istraživali sarajevske događaje iz 1914, kao ni sam Prvi svetski rat i šta se sve sa Srbijom dogodilo. Tako da je ostalo široko polje za stvaranje predrasuda i mitologije. Da li su zaista Gavrilo Princip i Srbija srušili Austrougarsku monarhiju? Od kojih je naroda bila sastavljena austrougarska vojska kada je napala Srbiju? Koliko je u njoj bilo Slovena, koliko Srba i da li je zbog toga u početku rata srpska vojska odnela značajne pobede? Da li senku na Principov atentat baca ubistvo Ferdinandove supruge Sofije, slovenskog porekla i majke troje dece? Ili je treba smatrati kolateralnom štetom ili je nad njom izvršena pravedna osveta zato što se udala za mrskog Habsburgovca, kao što je pre toga pogubljena Draga Mašin ili u novije vreme surovo izolovana Jovanka zato što je bila supruga Josipa Broza, mada je i ona pucala na Nemce a za slobodu srpskog naroda?

Najznačajnija i vrlo informativna je uzbudljiva knjiga Vladimira Dedijera Sarajevo 1914, ali pisana pre 50 godina. U međuvremenu su u svetu izašle i nove studije i otvorilo se još fascikla po arhivama, a danas se primećuje da je Dedijer i romantizovao atentatore komunističkom ideologijom, a u nekim zaključcima je i rođački i zemljački pristrasan, mada ga upravo istraživanja koja sam prezentira opovrgavaju. On priznaje da nema materijala sa kojim bi se utvrdilo da je postojao homogeni i programatski pokret Mlada Bosna i da je to ipak sintagma koju je Petar Kočić upotrebio aludirajući na Mladu Italiju, ali ipak konstruiše iz retkih pisama i nekoliko članaka intelektualnu platformu koja bi uokvirila njihovo nezadovoljstvo i opravdala akcije usmerene na svakog sa kim nisu bili zadovoljni.

Dedijer dezavuiše Principovim prezirom činjenicu da je u Bosni bilo prilično uticajnih Srba koji su želeli da se Austrije oslobode legalnim putem, bez pucanja i terora, kao što su to činili Mađari i Česi. On Principovom preziru pridružuje svoj, komunistički prezir nazivajući ih „srpskim buržoaskim političkim grupama“, oduzimajući im tim etiketiranjem legitimitet a opredeljujući se, kako on piše, za „revolucionarnu omladinu“ (još jedan komunistički mit i kult). Dedijer citira Principa:“Starija generacija htela je da dobije slobodu od Austrije legalnim putem, a mi nismo verovali u takvu vrstu slobode“. I sa ovim citatom Dedijer se zaustavlja i nastavlja da opisuje ideje levičara po Evropi, a nama je potrebno da znamo konkretnu političku i društvenu stratifikaciju u Bosni i kakvo je bilo raspoloženje među svim njenim narodima. Interdisciplinarno naučno istraživanje je neophodno da bi razumeli šta se dogodilo i kakav stav danas da zauzmemo prema tim događajima. Od suštinske važnosti za naš identitet jeste da država finansijski podrži ovakva istraživanja, uostalom kao i sve ostale institucije nauke i kulture. Dedijer je svoju studiju i uspeo da napiše zahvaljujući univerzitetima Oksford, Harvard i Kornel, na kojima je boravio.

Kako danas proceniti Principove pucnje u ime slobode naroda i stvaranja jugoslovenske nacije, a protiv kolonijalizma, dok u Beogradu gomila sveta pet sati čeka pred vratima prodavnice H&M, a kada se otvore, onda se potuku oko jeftinih majica koje u Kambodži prave robovi? Ili dok političari i vlade balkanskih država pokazuju drastičnu insuficijenciju kreativnih sposobnosti pa bi u svojim vladama na ministarskim mestima najradije videli strance? Šta je uradio Princip onda, kada balkanski lideri sada na kolenima mole belosvetske „investitore“ (nekad su se zvali kolonijalisti) i strane banke da dođu i zaposle nas, spremni da sve učine kako bi im olakšali sticanje i izvlačenje profita? I da li toliko korumpirano društvo ima etičko pravo da beatifikuje čoveka koji se žrtvovao za uzvišenu ideju, mada je i samo umnogome doprinelo da se njena realizacija zaustavi i sruši? Da li je Princip odabrao pogrešan put, jer dve Jugoslavije su srušene u svojevoljnom ratu braće koje je on hteo da oslobodi, a svaki od njih čezne da uđe u EU, državnu superstrukturu sa mnogim narodima kojoj je Austrougarska ličila? Kako objasniti paradoks da Balkanci stalno kukaju da ih neko ometa u razvoju, a kada postanu slobodni, sve oko njih počinje da propada i truli, čak i samo vreme? Kako objasniti da se istovremeno iskazuje velika ljubav prema domovini i još veća sposobnost da se ona opustoši i pokrade u slobodi? Posle sto godina postaviće se spomenik Francu Ferdinandu u Sarajevu, a Beograd je i dalje u neizvesnosti kako će i da li će Srbija opstati.

Među prvima koji su osudili sarajevski atentat bili su predsednik srpske vlade Nikola Pašić i prestolonaslednik Aleksandar. Oni su javno izjavili da je to „gnusan zločin“. I svemoćni Apis je smatrao da je za Srbiju ubistvo Ferdinanda štetno i pokušao je da zaustavi atentatore kada je shvatio da se oni ne šale. Prvi koji se Gavrilu Principu zahvalio na ubistvu prestolonaslednika bio je niko drugi do Franc Jozef. Na vest o ubistvu uzviknuo je „Užasno!“, a onda, kako svedoči njegov ađutant, promrmljao: „Ne može se Svevišnji izazivati. Viša sila je uspostavila red koji ja nisam umeo da održim!“. Adolf Hitler se patetično takođe zahvalio Principu uporedivši ga sa „rukom boginje pravde“:

– Ovo je ruka boginje pravde i neumoljive kazne i ona je srušila najvećeg smrtnog neprijatelja austrijske Nemačke nadvojvodu Franca Ferdinanda. On je bio izrešetan mecima čije je izlivanje sam pomagao. Zar on nije štitio ovu slovenizaciju Austrije od vrha do dna?

Hitler je optužio Ferdinanda da je u Dvojnoj monarhiji svim mogućim sredstvima suzbijao nemstvo i da je bio pod snažnim slovenskim uticajem svoje supruge Čehinje, čak je i govorio češki. Činovništvo je punio Slovenima i Česi su Beč smatrali svojim gradom. „Glavna misao ovog novog Habsburgovca, tvrdio je Hitler, bila je u tome da u Srednjoj Evropi stvori postepeno jednu slovensku državu koja bi u odbrani od pravoslavne Rusije čvrsto stajala na katoličkim osnovama.“

Gavrilo Princip je do danas ostao zagonetna ličnost, čak nismo sigurni niti da je izgledao tako kao što je na poznatim fotografijama. Njegov drug i saborac Dobroslav Jevđević tvrdio je da „sve slike koje o njemu cirkuliraju izveštačene su i lažne, bilo da se radi o poznatoj idealizovanoj litografiji češkog slikara, ili o slikama austrijske provenijencije, stilizovanim da užasavaju. Čak nijedna od fotografija koje sam video ne predstavlja pravog Gavrila Principa. Nedostaju im svima njegove oči, koje su sačinjavale svu osebujnost njegovog izraza. Nisam video pogled vuka na slobodi, ali sam uveren da je sličan Principovom. Iz njih je izbijao ledeni dah, izgledalo je kada promatraju čoveka da instinktivno traže najzgodnije mesto gde treba zagristi“. Jevđević je objasnio i kako je Princip polomio svoj inače pravilan i lep nos i dobio izgled boksera. Navodno ga je deformisao pošto je pao sa visokih skela jedne beogradske novogradnje gde je imao ljubavni sastanak sa mladom španjolskom Jevrejkom. Nikada nije preboleo tu deformaciju svoga lica. „Kada je hteo da se omrzne sam sebi, onda je pred ogledalom pravio najgroznije i najneverovatnije grimase, koje su izobličavale lice do užasa. Nikada ne videh glumca, koji bi bio toliki gospodar svojih mišića na licu.“

Dobroslav Jevđević u svojim memoarima Sarajevski atentatori (objavljeni 1934. u Zagrebu) daje sliku i Principa i njegovih drugova koja se i danas ne dopada onima koji bi želeli da sačuvaju i razviju Principov kult. Memoari su izašli u vreme kada je počelo da se obnavlja sećanje na Gavrila Principa, jer odmah posle Prvog svetskog rata u novonastaloj državi ni na koji način se nije slavilo, niti podsećalo na događaje iz 1914. U Beogradu, glavnom gradu, smatralo se da je to bio akt terorizma.

Početkom 1930. na poslastičarnici ispred koje je pucao Princip postavljena je uz pravoslavnu crkvenu ceremoniju (Princip je, međutim, bio ateista) memorijalna ploča na kojoj je pisalo „Ovde, na ovom istorijskom mestu, na Vidovdan 28. juna 1914, Gavrilo Princip je proglasio slobodu“. Tom prilikom Vasa Čubrilović je izjavio piscu Luiđi Albertiniju da „Srbi nastavljaju da prenose kult heroja i danas oni sa imenom Miloša Obilića povezuju ime Gavrila Principa: prvi je iskazivao srpski heroizam u tragediji na Kosovom polju, a drugi u konačnom oslobođenju“. Princip se, međutim, izjašnjavao kao Jugosloven i želeo je da se svi Južni Sloveni ujedine u jednoj državi. Vinston Čerčil, gorljivi monarhista, tu proslavu je prokomentarisao:“Princip je umro u zatvoru, a spomenik koji su njegovi zemljaci nedavno podigli svedoči o njegovoj kao i o njihovoj zloći (infamy).“ Glorifikacija Principa nastavlja se u komunističkoj državi, ali ne kao srpskog heroja, već kao simbola revolucionarnog pokreta protiv monarhističko-kapitalističkih sila. Sa raspadom Jugoslavije i ratom u Bosni Princip se opet s jedne strane tretira kao terorista, a s druge kao srpski heroj. U Bosni se inače nesrpsko stanovništvo nikada nije identifikovalo sa atentatom, a tvrdi se da je Principova majka, koja je umrla pred Drugi svetski rat, živela u tako velikoj bedi da je preživljavala proseći i zajmeći po susedstvu.

Dobroslav Jevđević, osvedočeni srpski nacionalista i atentator od svoje 13. godine, preživeo je austrougarsku tamnicu – na Vikipediji ima prilično podataka o njemu. U vreme pisanja svojih memoara o Principu bio je narodni poslanik, član Organizacije jugoslovenskih nacionalista, lider opozicije kralju Aleksandru sve do ubistva u Marseju, a od 1941. je četnički vojvoda u Hercegovini u kolaboraciji sa Italijanima i Nemcima protiv partizana, i 1945. uspeva da pobegne u Italiju, gde je i umro 1962.

Jevđević opisuje Principa kao izuzetno konfliktnu ličnost punu kompleksa. Zlurado je ismejavao dugogodišnju borbu onih koji su se opredelili za klasnu karijeru. Smatrao ih je „ćiftama iz čaršije“ i jednako omraženim neprijateljima kao što je okupator. Njegova predavanja o literaturi, sećao se Jevđević, bila su bleda „kao što su mlako zvonile i lirske mu pesme posvećene najpre lepoj Jeleni, jednoj skromnoj i punačkoj učenici, koja je namrštenom mladiću preferirala nalickane gospodičiće. Ali je zato o akciji govorio suvereno i zapovednički. U tim časovima budila se u njemu zver. Krik rase onih što se održaše pod stoletnim igom Latina i Turčina, sve osobine onih što su klali neprijatelje na spavanju i govorili vulgarne reči na kolac nataknuti ogledale su se u njegovim očima, u uvitom na skok spremnom telu, u strašnoj težini brutalnih izraza, koje je nalazio sa naročitom inspiracijom“.

Nastavak u sledećem vikend izdanju

www.momcilodjorgovic.com

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari