Mjesta memorije

U francuskoj povjesnici čitamo: „Oradour-sur-glane – na tom su mjestu 10. lipnja 1944. godine njemački nacisti masakrirali 643 osobe, među kojima je bilo pet stotina žena i djece. Svi su spaljeni u seoskoj crkvi. Crkvene ruševine su sačuvane a selo ponovo podignuto. Ime Oradoura postalo je simbolom nacističkog barbarstva“.

I u Italiji su zabilježene slične tragedije: „U gradiću koji nosi ime S’Anna di Stazzema (u pokrajini Lucca) nacisti su pobili 560 osoba, među kojima je bilo mnogo staraca i djece. Bacali su na njih bombe a zatim ih spaljivali… U gradiću Marzabotto (pokrajina Bologna) mnogi su se sklonili u crkvu kako bi čuli riječi utjehe koje je izgovarao paroh Ubaldo Marchioni. Upali su nacisti, njihovi su rafali nadglasali krikove žrtava; i sam paroh pade pred oltar, smrtno ranjen. Među 147 mrtvih bijaše šezdesetoro djece“.

Mjesto memorije naziv je skorašnjega datuma. Termin memorijal blizak mu je po smislu ali više ističe zaslugu, spomen, priznanje. Sveta mjesta povezana su s obilježjima vjere, zavjeta, hodočašća. Valjalo bi da crkva Presvete Bogorodice u Glini dobije značenje koje zaslužuje – u svijesti i u povijesti.

Prije i poslije zločina koji se dogodio u toj crkvi i njezinu okružju od svibnja do kraja kolovoza 1941, stradali su diljem Banije i Korduna mnogobrojni građani srpske nacionalnosti i pravoslavne vjere – u mjestima Veljun i Blagaj, u selu Prekopa na predjelu zvanom Čukljin Ank, u šikari Latinovo, u šumi Kobiljača kod Bučuce, u Gornjim i Doljnim Jamama, u Doljnacima, u Gori i Župi, u Ravnom i Maji, Viduševcu, i Topuskom te, avaj, još ponegdje.

Hrvatski književnik Joža Horvat, koji se danas, iznimno lucidan, približava stotoj godini života, zapisao je svoje dojmove i osjećaje pred jednim od takvih mjesta, u svjedočanstvu što nosi naslov Lucija katolička svetica: „Vidio sam tolike zbjegove, tolike neiskazive patnje naše braće Srba, da ih nikad zaboraviti neću… Dok živim, svi oni požari, sva ona klanja gorjet će u meni kao živa i nikad zacjeljiva rana… Dođoše ustaše iz Zrinja, popališe selo i zapališe sve živo u njemu. Stotinu i osamdeset sedam leševa, raskrvavljenih od ustaških noževa, ležalo je smrznuto na snijegu, dvadeset i sedmero nejake djece… Svetice draga, jesi li ikada čula za selo Šegestin?“… Pisac preporučuje u svom zapisu: „neka svatko gleda prvo svoj rod i svoje ime, to je najbolje“.

Slovenski pjesnik Edvard Kocbek, prošao je tim istim krajem, više od dvije godine nakon prvih pokolja, nastojeći stići do Jajca, na zasjedanje AVNOJa. Angažirani kršćanin, katolik i personalist po vjeri i uvjerenju, bio je užasnut prizorom s kojim se suočio. Zapisao je u knjizi kojoj je naslov Slovensko poslanstvo: „Kakva strašna atmosfera! Na sve strane mirišu oganj i krv. Posvuda, bez kraja i konca… Zlo nećemo uništiti ako uništimo samo krivca, uništit ćemo ga istom kada ograničimo zlo u sebi samima… Tu se ne kolju samo Srbi i Hrvati, nego i katolici i pravoslavci, kršćani jedni i drugi. Od kršćanstva smo još uvijek daleko“ – tako svjedoči jedan od najznačajnijih kršćanskih pjesnika tadašnje Evrope, koji se opredijelio za Otpor fašizmu.

A narodna pjesma, koja je u našim nesretnim prilikama nosila u sebi i historiju i memoriju, oglasila se poznatom tužbalicom, koju slovenski bard, po svom kršćanskom nadahnuću usporediv s našim Nikolom Šopom, zapisuje u spomenutoj knjizi:

„Na Kordunu grob do groba,

traži majka sina svoga“…

***

Vratimo se crkvi Svete Bogorodice, u kojoj i kraj koje je izvršen nezamisliv zločin. Njegovi su razmjeri ponekad umanjivani, ponekad uveličavani, datumi su se pomicali u raznim prilikama nakon Drugoga svjetskog rata, samo mjesto se osporavalo – ali zločinački karakter događaja ne može se pritom zanijekati ni umanjiti. Svjedočenje Hilmije Berberovića, muslimana koji je dezertirao iz ustaške vojske i prešao na stranu partizana, spominje tri tisuće žrtava dovođenih u kratkom razdoblju ne samo iz Gline nego i iz susjednih mjesta, poklanih: „klanje je počinjalo navečer u 22 sata i trajalo do dva sata ujutro, i tako šest dana“. U samoj crkvi Presvete Bogorodice preživio je mladić po imenu Ljuban Jednak. Nađen je, kako sam tvrdi: „sav krvav, ranjen, glave razbijene, zguljene“. Nije više mogao sebi predočiti koliko je trajala glinska Bartolomejska noć – za njega cijeli život. U takvim okolnostima jučer i danas lako se pretvore jedno u drugo te poistovjete. Razlike u navođenju datuma i mjestu nesreće ne mogu umanjiti niti pogotovo izbrisati nesreću samu.

Nema dvojbe da su se u Glini dogodili zločini i da su povezani s crkvom Presvete Bogorodice: tu je ubijeno „više od 300, manje od 400“ Srba, tvrdi Slavko Goldstein, autor knjige 1941, godina koja se vraća, koji je tragično izgubio oca, Židova, u jamama susjednoga Jadovna. Neki istraživači tvrde da je glinska crkva služila prije svega kao zatvor – da su u njoj zatvarane buduće žrtve i iz nje izvođene na okolna stratišta, gdje su ubijane kamama i kuršumima. Na vrhu zvonika, kraj samoga križa, ustrijeljena su metcima trojica zatvorenika koji su se propinjali uvis tražeći spas. Oni koji su ostali u crkvi prilazili su oltaru…

U svjedočenju o tragičnim događajima valja ponekad što bolje razlikovati sjećanje i pamćenje. Sjećanje je razlomljenije i rasutije, isprepliče se s osobnim iskustvima, pozitivnim i negativnim. Pamćenje je u pravilu homogenije i određenije. Uz sjećanje se javlja i pri-sjećanje, na različitim individualnim razinama. Pamćenje, pogotovo kad je teško i neizdrživo, sklono je ponekad i zlo-pamćenju. Te preinake mogu utjecati na stvarne slike i izravne dokaze. Za mnogobrojna zlodjela koja su počinili ustaški zločinci, među ostalim ona u Glini, ne može se optuživati sav hrvatski narod.

Od samoga početka ustaška su izviješća i izvori govorili o „židovskim boljševicima koji djeluju na hrvatskom teritoriju“, od kojih se treba braniti i koje je, prema tome, valja bez milosti uništiti. Monstruozne jame u Jadovnom bili su pune dva mjeseca prije početka partizanskoga ustanka. U knjizi Tito, koju je ustaška emigracija objavila u Americi nakon više od dvadeset godina poslije rata, osuđuju se još jednom „Židovi i Srbi koji nastavljaju širiti laž“o djelovanju ustaške vlasti. Savjest i povijest ustanovile su granicu koja dijeli zlo od dobra. Antifašistička kultura ju je potvrdila i obznanila. Hrvatski pjesnici, stari Vladimir Nazor i poletni Ivan Goran Kovačić, prešli su rijeku Kupu, simboličnu vododijelnicu, prilazeći ustanicima. Starac je zapisao stihove nalik na molitvu:

„Maleni trošni čamče na mutnoj Kupi… Prenesi cijelu Hrvatsku na onu stranu vode, na teške al svete putove, poštenja i slobode“.

Ti se stihovi više ne uče po svim našim srednjim školama. Vrlo često se izostavljaju, zaboravljaju…

Očitovanja i izjave koje su poslije Drugoga svjetskog rata prikupili razni svjedoci i istraživači ne daju se u svim pojedinostima uskladiti. Katolički župnik u Glini, Franc Žužek, Slovenac porijeklom, pokušao je zaštiti neke od žrtava. Takvi su pokušaji, na žalost, bili rijetki i opasni, onemogućavani ili kažnjavani. Ne bi se smjelo zaboravit one hrvatske obitelji koje su udomile i zbrinule srpsku siročad, djecu koja su preživjela gubitak vlastitih roditelja. Ne zaboravimo pritom ni stanovit broj časnih sestara milosrdnica, potaknutih primjerom austrijske katolkinje Diane Budisavljevć, ali i čistoćom svoje vjere, koje su pružale nesretnoj djeci uvjete da opstanu i budu usvojeni. Miroslav Krleža i njegova supruga Bela, premda i sami ugroženi, primili su i zadržali koliko su mogli pravoslavnog dječaka, dovedena u Zagreb s Korduna. Sreli smo ga prilikom Krležine pogreba. Zvao se Milutin.

***

Moj osobni sud agnostika i sljedbenika socijalizma s ljudskim licem mogao bi se u ovom slučaju učiniti pristranim. Navest ću stoga Zvonimira Berkovića, jednog od angažiranih sudionika Hrvatskoga proljeća, urednika Hrvatskoga tjednika, vjernika. U svojim imaginarnim susretima, naslovljenim Vladko Maček – tri razgovora, zamislio je i predočio dijalog između hrvatskog političara i crkvenog poglavara:

„Ja bih Vam savjetovao molitvu“, kaže Maček Stepincu. „Da kleknete. Ali ne u svojoj palači, nego na groblju. Na groblju u Glini. Da budete tamo kada je sahrana nekih s popisa ubijenih. I bilo bi dobro da, po mogućnosti, uz ožalošćene, tamo bude i Hrvata. Po mogućnosti više naših živih nego njihovih mrtvih. A bilo bi divno da se kraj vas nađe i pravoslavni vladika. Zamislite da je tu još katedralni zbor koji pjeva neki od glasovitih Requiema. A pravoslavci da pjevaju Vječnaja pamjat“. Stepinac na to odgovara, prema zamisli pokojnoga Berkovića: „To je lijepo! Kršćanski! Duboko kršćanski“.

Priključio bih se rado takvu zboru – tom velebnom opjelu u kojeme bi bili istodobno osuda i pokajanje u isto vrijeme, svojevrsna pričešt. Ma koliko bila marginalizirana u našoj epohi, književnost bi mogla naći i predložiti jedan bolji i duhovniji govor, diskurs prikladan za takve prigode. Berković je poslao knjigu Vladko Maček, posljednju koju je napisao, prijateljima koji su je predstavili u predvorju Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Već je bio teško bolestan, na samrti. Zajedno s knjigom uputio nam je i pismo u kojem je, s gorkim sarkazmom kakvim se umio služiti kao angažirani i neovisni intelektualac, naveo svoju posljednju, bolničku adresu:

„Avenija Gojka Šuška“.

To je doista adresa bolnice u kojoj je poznati pisac i sineast proveo posljednje sate svoga života. A njegovu ironiju, povezanu s imenom i prezimenom Gojka Šuška nije teško objasniti. Autor knjige Vladko Maček – tri razgovora, u kojoj se nalazi navedeni zapis, vidio je sigurno u dnevnicima naše televizije kako ministar Šušak pozdravlja dignutom rukom, ustaškim pozdravom Za dom spremni: jednom je to učinio na svečanoj proslavi Sinjske Alke, drugi put na političkom skupu u Posušju, a vjerojatno i još negdje. To nije smetalo tadanjem predsjedniku države da ga javno proglasi svojim „najboljim ministrom“. Po prilici u to isto vrijeme čula se predsjednikova izjava da mu „žena nije ni Srpkinja ni Židovka“. U te dane mogli smo sresti mjestimice na zagrebačkim ulicama osobe odjevene u crne uniforme, s posebnim oznakama na kapama, ramenima, grudima. U kioscima se moglo kupiti sliku poglavnvika Pavelića kao i novine koje su izdavali u inozemstvu njegovi sljedbenici. Nacionalni moneta postala je opet kuna, kako se zvala u NDH. Čulo se provincijalnoga pjevača kako izazovno poje onu ustašku – Jasenovac i Gradiška stara. Pozvana je elita od „200 obitelji da bude predvodnica nacije, a pritom odbačena stoka sitnoga zuba“. Nastupala je nemilosrdna privatizacija („prihvatizacija“), grabež, korupcija, nepotizam. U Karađorđevu su vođeni pregovori o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske – više od trideset puta našli su se oči u oči predsjednici i njihovi pomoćnici…

Berković je, unatoč svojim zaslugama za stvaranje samostalne Hrvatske, odbacio ideje i simbole koji mu bili i ostali strani. Da su vođe raznih nacionalnosti imali dovoljno političke kulture i znale procijeniti značenje i utjecaj memorije u sličnim povijesnim situacijama, moglo se ipak izbjeći krvoproliće – izabrati na demokratski način ono što pojedini narodi hoće i za što se opredjeljuju, državnu zajednicu ili odvojenu nacionalnu državu. U tom slučaju najvjerojatnije ne bi bilo ni balvan revolucije ni izgona, nakon Oluje, desetina tisuća Srba koji su stoljećima s nama branili Evropu na ovome tlu.

Na mjestu srušene crkve Rođenja Presvete Bogorodice podignut je za vrijeme Jugoslavije, po odluci Hrvatskoga Sabora, Spomen dom s nakanom da mu se pridoda i odgovarajući Spomen muzejv. Na kamenim pločama otisnuta su brojna imena stradalih, ne sva. Na kraju crne staze tuge trebala je stajati bronzana skulptura, nazvana – ne slučajno – Sjećanje. Ne znamo gdje je danas. Je li oskvrnjena ili srušena zajedno s više od dvije tisuće spomenika s antifašističkim porukama?

Spomen dom je preimenovan u Hrvatski dom. Sreo sam velik broj hrvatskih intelektualaca koji se toga stide. Glinska crkva Presvete Bogorodice zaslužuje da bude zajedničkim MJESTOM MEMORIJE, srpskim i hrvatskim, katoličkim i pravoslavnim. Slavenskim i evropskim. Ekumenskim.

Spomen dom bio bi, vjerujem, najprikladniji naziv za obnovljeno svjetovno svetište. Učinimo sve što možemo da se to što prije dogodi. Pokažimo Evropi i svijetu da doista posjedujemo kulturu koja je za to neophodna.

* Uvodni prilog za znanstveni skup održan u Zagrebu i u Glini, pod naslovom „Što se uistinu dogodilo u glinskoj srpskopravoslavnoj crkvi između 29/30. srpnja i 4/5. kolovoza 1941: Svjedočanstva i kultura sjećanja“

Stepinčevo pismo Paveliću

U raspravama i sporovima često se postavljalo pitanje odgovornosti nadbiskupa Alojzija Stepinca, sa stajališta nacionalnog i vjerskog. U ustaškom krugu lako je otklonjena činjenica da je mladi Stepinac bio dobrovoljcem u srpskoj vojsci na solunskoj fronti, da je dobio na kraju Prvog svjetskog rata unapređenje u čin poručnika te stekao stanovito povjerenje kralja Aleksandra. Katolički nadbiskup izrazio je svoju podršku osnivanju Nezavisne Države Hrvatske, ali se – saznavši za zločine koji su počinjeni na početku njezine vlasti – obratio pismom ustaškom poglavniku: „Ovaj čas primio sam vijest da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti“ (te riječi navodi hrvatski povjesničar Jure Krišto, u studiji naslovljenoj Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska). Mogli smo, nedavno, pročitati u riječkom Novom listu (26. maja 2002) mišljenje bosansko-hrvatskog stručnjaka za međunarodno pravo dr Đure Degana: „Takvoga groznog zločina (sc. kao onaj u Glini) nije bilo od turskih ratova“. Međutim, prema feljtonu koji je objavio u nastavcima Glas koncila (od 10. septembra do 27. avgusta 2006) sporovi oko pokolja u Glini mogli bi se svesti na „zatiranje misli o hrvatskoj samostalnosti“. Vrijeme je da se takve razlike i sporovi napokon prevladaju – da ih dostojanstvo istine svrsta tamo gdje im je mjesto.