Otkud „ludačka košulja“ za balkanske narode?

Općeprihvatljivo je mišljenje da su njih trojica bolje od drugih prepoznali historijski moment pa potom i izveli usaglašenu fantastičnu političku predstavu ponovnog ujedinjenja jedne duboko podijeljene zemlje, što se ovih dana i vrednuje kao „državno umijeće bez presedana“. O (ne)mudrosti onih koji su se izrijekom protivili ujedinjenju Njemačke (F. Miteran, M. Tačer…) povijest je već kazala svoj sud.

Izlizana priča o nestanku željezne zavjese, koja je kao razdvajala carstvo dobra od carstva zla (R. Regan, Dž. Buš mlađi), kao i o kraju povijesti bila je i ostala klasična hladnoratovska priča. Podsjetimo da je od ove prenapuhane teze odustao u međuvremenu i njen tvorac F. Fukujama. Prvotno, po toj klimavoj teoriji trebalo bi da je nakon što se istočna Europa demokratizirala dostignut puni smisao povijesnog hoda. Istini za volju, pad Berlinskog zida i nestanak željezne zavjese za Nijemce i istočnoeuropske narode i jesu važan i sretan moment u njihovom političkom i društvenom razvoju, ali šta je s drugima, posebice s narodima i ljudima bivše SFRJ? Za njih je, kako izgleda, preostalo jedino navlačenje ludačkih košulja, koje ni 20 godina poslije nikako da skinu sa sebe.

Period od 1989. do 1991. jeste međaš u njemačkoj, europskoj i svjetskoj povijesti. Ako već ništa drugo, od tada europska društva ne ratuju više među sobom, ako se isključe narodi i zemlje na Balkanu i Kavkazu. K tomu, polovica istočnoeuropskih društava primljeno je u NATO i u Europsku uniju, čime je dodatno smanjena opasnost od makar novih međusobnih ratova. Ostaje i činjenica, međutim, da i te tzv. stvarne demokracije ratuju protivu drugih država, pogotovu manjih, i kad su uvjerene da će ratove dobiti. Ponekad se i preračunaju, primjerice u Iraku ili, pak, Avganistanu i Pakistanu. Nisu moral i etika glavni orijentiri pri odlučivanju u političkim establišmentima o ratu i miru, nego strah od gubitka izbora. U politološkoj teoriji se inače izbjegavanje ratova između velikih sila zove dugim mirom, a neratovanje tzv. demokracija među sobom demokratskim mirom.

Obrnute tranzicije

Ne možemo se uzdržati da i u ovom prigodničarskom pregledu ne ukažemo na apsurd što su se bivša, par excellence, staljinizirana društva istočne Europe u proteklih 20 godina od pada Zida, bez veće muke tranzitirala u pluralna i demokratska društva, dok su zemlje bivše SFRJ duboko potonule u plemensku matricu uređenja sopstvenih društava, uključivo i u plemenske sukobe, pri čemu su ponajgore prošle upravo Srbija i BiH. U najkraćem, kod nas se svih ovih godina na političkoj sceni ustoličio model p(o)raznog demokraturskog govora i ponašanja koji i nije bio drugo do paravan za manipulaciju strahovima i stereotipijima, u konačnici za pljačku.

Ako je ova dijagnoza točna, smije se zaključiti, također, da se u sjenci problematične i neuspjele tranzicije u ex-yu zemljama dogodila i kvazipluralizacija, jer su se unutar etnija zbili redovi kao rijetko kada u povijesti. Najgore je, pak, što je izostala denacifikacije balkanskih društava, pa su posve logično legitimitet zadobile i one političke i duhovne opcije koje su prezrene u demokratskim društvima. Zbog toga se i smije govoriti o kontraproduktivnoj tranziciji, s obrnutim civilizacijskim predznacima. U jednu riječ, dok se kod većine istočnoeuropskih naroda dvije decenije od pada željezne zavjese i ujedinjenja Njemačke pretvorile u dvije decenije smislenih gospodarsko-političkih tranzicija, balkanskim narodima su se u pravilu dogodile kulturološko-političke utrke u prošla stoljeća.

Kazazova pouka

Mi smo zapravo zamorci nečega što je davno ustanovljeno menadžmentom identiteta, to su institucije sistema koje vam postavljaju uvjete za subjektivizaciju, one su akademska intelektualna policija, upozorio je na upravo zavšenom 49. MESS (sarajevskom teatarskom festivalu) uvaženi profesor književnosti, dr Enver Kazaz. Posebno alarmantnom se pri tomu učinila njegova tvrdnja da mi na cijelom južnoslovenskom prostoru u institucijama sistema proizvodimo mlade ljude kao IDENTITARNO starije od njihovih predaka. „Zamislimo mali eksperiment – kazao je dr Kazaz – kad bi se u idealnoj nadvremenskoj dimenziji sastali sadašnji Bošnjak koji studira, zatim student Bošnjak iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, i idealni Bošnjak iz 19. stoljeća, otprilike bi bila ovakva situacija: onaj iz 60-ih godina i ovaj današnji student se ne bi prepoznali, čak ni kao daleki rođaci, oni bi prošli jedan pored drugog i ne bi razumjeli ni svoje pozdrave. Onaj iz 19. stoljeća bi pozdravio ovog danas otprilike na sljedeći način: ’Vidi mog dede kako je upravo izašao iz 16. vijeka’“!!!

Uvjeren da se ovaj problem tiče sviju, a ne samo spomenutih Bošnjaka, započeo sam i moje nastupno predavanje u funkciji izbora za docenta na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, ovom Kazazovom lucidnošću, koju sam nazvao „Kazazovim poučkom“. Treba li ikoga uvjeravati da su se „arhaični identiteti“ prošvercovali iz predmodernog u postmoderno doba i kod svih drugih be-ha etnija, i svih etnija u regionu, zapitao sam nazočne studente i profesore, pri čemu se postavlja civilizacijski i znanstveno važno pitanje: kako je nešto takvo bilo mogućno?

Lekcija o stidu

Govorio sam studentima o kompleksnosti i prolaznosti identiteta, njihovoj trijadnoj uslovljenosti, kako prošlošću i sadašnjošću tako i očekivanjima od budućnosti. Pozvao sam se i na Luksemburžanina, dr Kirta koji tvrdi da je za formiranje europskog identiteta vrlo važno učiti Europu, odnosno, vježbati se u dugo zanemarivanom europskom mišljenju. Podsjetio sam i na zaboravljenu činjenicu da smo mi nekoć bili ne samo Hrvati, Srbi i Muslimani, itd., kršćani, hrišćani i muslimani, ateisti i agnostici, nego i građani i državljani republika iz kojih potječemo i Jugoslavije, dakle i Jugoslaveni, ma koliko to danas skrivali kao zmija noge. Uostalom, u ovim ahistorijskim tranzicijama je nestalo i 1,3 milona ljudi jugoslavenskog identiteta, koliko ih je bilo po popisu iz 1991. godine. Pozivao sam se i na neke druge mudre ljude – i I. Lovrenovića i G. Berića i P. Matvejevića – kako bi drage mlade ljude potakao da o identitetima misle u pluralu, a ne u singularu.

Boraveći skoro dvije posljednje decenije među Germanima, uvjerio sam se da su suvremeni Nijemci s mukom naučili lekciju o stidu kao prapočetku ozdravljenja. Govorim, dakako, o demokratskoj većini u ovoj zemlji i o divnim ljudima kakvih nema u tom broju nigdje drugdje. O tomu sam tijekom protekle decenije i pisao bezbroj puta na Danasovim stranicama. Bilo bi poželjno, konačno, da se posvuda i kod nas shvatiti da su Nijemci postali respektabilan član međunarodne zajednice tek onda kada su prošli kroz pakao denacifikacije i demokratizacije zemlje. Drugog puta nema.