Filip Cepter: Ucenili su me da prodam banku u Srbiji 1

Milan Janković, alijas Filip Cepter, ovih dana slavi 30 godina od osnivanja kompanije Cepter za proizvodnju posuđa u Beču.

Danas je on najbogatiji Srbin čiju imovinu je Forbs procenio na pet milijardi dolara sa investicijama u nekretnine širom sveta, sedam fabrika u Nemačkoj, Italiji i Švajcarskoj, čovek čije je posuđe blagoslovio Papa Jovan Pavle II. U Srbiji ima nekoliko nekretnina i hotela, ali nikakvu proizvodnju, zbog, kako kaže, “odsustva pravne regulative ili voluntarističke primene zakona od strane vladajućih garnitura koje su se smenjivale”. U medijima, pa i od strane Međunarodne krizne grupe optuživan za prodaju oružja, bliskost sa vlastima i poslovne privilegije, nikada nije osuđen ni na jednom sudu, već naprotiv, sam je tužio za klevetu i dobijao na sudovima širom sveta. U jubilarnom broju Danasa Cepter govori o neuspelim pokušajima investiranja u Srbiju i stalnoj koliziji sa vlastima od ubistva premijera Zorana Đinđića.

* Koje poslovne aktivnosti imate u Srbiji? Koje u inostranstvu?

– Narednog vikenda u Milanu obeležavamo 30 godina kompanije Cepter. To je zaista dug put, obeležen stalnim razvojem i neprekidnim uspesima po svetskim merilima. Svedoci smo koliko se svet promenio u poslednje tri decenije, a mi smo još uvek na sceni. I ne samo to, već imamo održive planove za izazove koje nosi novo vreme.

Teško mi je da odvojim svoje poslovne aktivnosti u Srbiji od onih u svetu. U Srbiji nisam aktivan samo u onim sferama biznisa u kojima su me onemogućile prethodne vlasti. U vreme kada je guverner NBS bio Radovan Jelašić, bio sam primoran, tačnije – ucenjen, da prodam banku i osiguravajuću kuću. Očigledno je da se, ovakav kakav sam, nisam uklapao u njihovu viziju razvoja. Finansijski biznis razvijam u zemljama u kojima ne postoje takve barijere. Proizvodimo u sedam Cepter fabrika u zemljama Evropske unije, imamo kooperante na svim kontinentima. Kad se u Srbiji stvori povoljna klima, tačnije, kad se uspostavi puno funkcionisanje pravne države, proizvodićemo i u Srbiji.

* Koliko ste do sada investirali u poslove u Srbiji?

– Uložio sam 250 miliona evra. To je sopstveni novac koji sam uneo u zemlju. Investirao sam i u vreme kad nikome nije padalo na pamet da investira. Dovodio sam moćne investitore, kao što je kompanija Smurfit, najmoćnija u svetu papirne industrije, čija vrednost se procenjuje na 50 milijardi dolara. NJen vlasnik, a moj prijatelj Majkl Smurfit, bio je zainteresovan za Fabriku celuloze iz Loznice. A onda je usledilo NATO bombardovanje…

Zbog odsustva pravne regulative ili voluntarističke primene zakona od strane vladajućih garnitura koje su se smenjivale, nisam želeo da ulazim u velike rizike. Zato sam mnogo ulagao u nekretnine. U poslednje vreme mnogo ulažem u hotelijerstvo, jer smatram da je to propulzivna grana koja ima budućnost. Trenutno imamo šest hotela, i širimo mrežu.

U kulturu smo uložili oko 50 miliona evra, i bili bismo srećni kad bi nas u tome sledila i podržala država. Muzej „Cepter“ i Opera i teatar „Madlenianum“ već godinama sjaje na siromašnom kulturnom nebu Srbije. Uskoro ćemo na Dedinju otvoriti novi muzej umetnosti. U subotu u Milanu otvaramo muzej „Cepter“ sa postavkom o tridesetogodišnjoj istoriji kompanije.

* Ovde vlada mišljenje da su svi (ili skoro svi) bogati ljudi u poslednjih 30 godina novac stekli zahvaljujući vezama sa vlastima i privilegijama. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

– Opštepoznato je da sam u Srbiju došao kao uspešan poslovni čovek čija kompanija je već ostvarila promet vredan više milijardi. Kapital sam stekao isključivo u inostranstvu, i to je ključna razlika između mene i većine onih koji su danas na srpskoj biznis-sceni. Doduše, poznajem i nekoliko uspešnih biznismena kojima se ne može pripisati oslanjanje ili sprega sa vlašću i politikom.

Uvek sam bio u opoziciji prema etabliranim režimima. U vreme Slobodana Miloševića javno sam se izjašnjavao kao protivnik njegovog režima koji je ostavio katastrofalne posledice. I, naravno, imao sam hiljadu problema zbog toga. Svoja prijateljstva nisam koristio da bih nešto stekao. Za mene je prijateljstvo iznad svih interesa. Ponosan sam na činjenicu da sam počeo da kupujem u Srbiji tek u poslednjih devet godina.

 * Da li se u Srbiji može investirati ako niste dobro povezani sa vladajućom partijom?

– Može se investirati, to vam niko ne može zabraniti. Pravo pitanje je da li ste, kao investitor, u ravnopravnom položaju sa drugim investitorima, onima koje vlast kvalifikuje, ili doživljava, kao „strane investitore“. Mislim da tu nema ravnopravnosti niti dobrodošlice.

 * Prošle godine sud u Vašingtonu je presudio da nije bilo difamacije u izveštaju Međunarodne krizne grupe. O čemu se radilo u tom izveštaju u kom ste i vi pomenuti?

– Međunarodna krizna grupa me je u jednom svom „izveštaju“ (koji je prosledila i redakcijama nekih medija) optužila za najteža kriminalna dela. Mene su odabrali verovatno zbog mog finansijskog potencijala koji im je bio smetnja da razvijaju svoje biznise na ovim prostorima. Navode iz Lajonovog „izveštaja“ prenosili su i neki mediji iz okruženja. Mnoge sam tužio, i sve presude su išle u moju korist.

I sudski proces u Vašingtonu okončan je presudom u moju korist. To je prvi put da neko, a pogotovu „stranac“, dobije spor protiv jedne tako moćne nevladine organizacije. Problem je očigledno u tome što sam tražio 200 miliona dolara odštete za izgubljene poslove i narušeni ugled. Jedina „izlazna“ varijanta za MKG je bila da me „proglase“ javnom ličnošću, o kojoj možete pisati šta hoćete… ali bez finansijskih posledica. I nakon žalbe MKG okvalifikovan sam kao „delimično javna ličnost“ („limited public figure“). Kao što vidite, svuda vladaju interesi. I novac.

Meni je najvažnije da je sud u Vašingtonu odbacio sve navode iz izveštaja MKG u kojima se radi o optužbama za najteža krivična dela. MKG nije pružila nijedan dokaz za svoje tvrdnje. Uostalom, da nisam bio siguran u svoju apsolutnu nevinost ne bih ni podnosio tužbe, jer ti postupci su iscrpljujući i mnogo koštaju.

*Kratko ste bili predsednik Olimpijskog komitet Srbije. Niste se dugo zadržali na funkciji. Zbog čega?

– Moja jedina ambicija je bila da pomognem srpskom sportu – da ga reorganizujem, promenim način funkcionisanja, obezbedim iz budžeta stalne izvore prihoda na osnovu zakona… Sve to nije imalo šansu da prođe, jer u tom slučaju bi nestao prostor za mešetarenje.

Mogao sam da pomognem na razne načine, koristeći svoje veze i poznanstva u celom svetu, a pre svega finansijski. I sam sam uložio dva miliona evra u Cepter sportski fond iz koga su stipendirani danas najpoznatiji srpski sportisti, od atletičarki Ivane Španović i Dragane Tomašević, rvača Davora Štefaneka i Kristijana Frisa, strelkinja Ivane Maksimović i Adree Arsović, kajakaša Ognjena Filipovića i Dragana Zorića, plivača Ivana Lenđera i drugih.

Međutim, izgleda da sam dirnuo u osinje gnezdo, jer sam odmah ukazao na nepravilnosti, pa čak i kriminalne radnje prethodnih „garnitura“. Moj izveštaj, upućen državnom vrhu, nikad nije krenuo sa pisarnice. Bilo je to Koštuničino vreme…

Klanovi u sportu su veoma jaki, dobro organizovani i povezani. Moja nezavisnost i volja da nešto menjam naišla je na snažan otpor. Uvidevši da su im ugrožene pozicije, a da nekima preti i zatvor, izveli su jedan od njihovih prljavih manevara i smenili me. Kada je, nekoliko godina kasnije, Vrhovni sud presudio da je moja smena bila nelegalna, već je bilo kasno da se bilo šta popravi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari