Katarzu nismo zaslužili ni u pozorišnom predstavljanju 1Foto: Narodno pozorište

„Tolstojevu dramu ‘Carstvo mraka’, još dok smo studirali, moj kolega sa klase Petar Popović hteo je postaviti kao svoj diplomski, završni rad.

Tada sam se prvi put susreo sa ovim delom i pored osećaja da je neke delove teksta doista teško prikazati na sceni, imao sam potrebu raditi ovo delo. Zbog nekih tehničkih i logističkih pitanja, Petar je odustao od postavljanja ovog naslova. Mene je Željko Hubač, direktor Drame Narodnog pozorišta, pre dve godine zvao da surađujemo i tada sam od kolege tražio dozvolu da se uhvatim režije, ako su njegove namere da režira ovaj naslov nestale. Pošto je to bio slučaj, predložio sam Željku ovaj naslov i složili smo se da je upravo tačan i za ovo vreme i za Narodno pozorište“, objašnjava u razgovoru za Danas reditelj Ivan Vuk Torbica kako se posle pauze od 79 godina drama Lava Nikolajeviča Tolstoja „Carstvo mraka“, u njegovoj adaptaciji i režiji, krajem marta vratila na scenu Narodnog pozorišta u Beogradu.

Torbica u intervjuu za naš list govori o rediteljskim promišljanjima i rešenjima u provokativnoj, zahtevnoj i izazovnoj produkciji mračne Tolstojeve drame, koja od 24. marta živi na sceni „Raša Plaović“ NP, kao i o svojoj karijeri, pitanjima angažovanosti, odnosa umetnosti i politike.

* Zbog čega ste promenili kraj Tolstojevog komada, rađenog po istinitom događaju, pa Nikita u zadnji čas odustaje od javnog priznanja grehova?

– Nekoliko je razloga za ovakav kraj, kao što se u stvaranju uvek nekoliko pitanja ispostavlja kao izazov, bilo da su oni dijalektičke, tehničke, autorske ili značenjske prirode. Tolstoj na samom kraju svog dela nudi završetak koji je, sa naše tačke gledišta, iz naše savremenosti, ono što bi nazvali didaktičkim krajem. Iako bi mogli raspravljati o tome, da li je i moj stvoreni kraj poslednja slika koju vidimo u predstavi i sama jedna didaktička jedinica, ono što je sigurno jeste da moderna psihologija i svest posmatrača prevazilazi i iznad je bilo kakve direktne didaktičnosti. Odluka da se ide u ono što ja nazivam antikatarzom jeste puna i svesna rediteljska odluka, za koju znam šta nosi kao posledicu, ali jednako tako stojim iza svoje odluke, znajući šta ona gledaocima „izvuče ispod nogu“. Žao mi je, ali iz moje trenutne perspektive deluje mi da katarzu nismo zaslužili ni u pozorišnom predstavljanju. Sažeto rečeno – pomenuta, savremena psihologija čoveka ne suočava se, ne priznaje, ne traži oproštaj, nije u okruženju u kojem priznanje bilo što zaista znači.

* Da li bi to trebalo da znači da je čovek danas nesposoban za pokajanje, a samim tim i preumnjenje? Nije li takvim pristupom osuđen na trajno zlo, bez mogućnosti popravljanja?

– Moja namera nije bila da donosim konačne i neosporne sudove o samom čoveku. Čovek je mogućnost bilo čega i, u tom smislu, verujem da je mogućnost „popravljanja“ moguća. Ja sam ovde stvarao kontekst, koji iz čoveka izdvaja ono najgore. Zlo i beda je širi kontekst i lebdi vlastitim pritiskom iznad likova u predstavi. Nazovimo tu pojavu ovom prilikom „beda“. Ako hoćete zaista da se čovek menja, da izađe i stupi izvan mraka, onda mu je potrebno stvoriti elementarne uslove za to. Morala bi postojati jasna želja, sistemski obrazac i ustrajnost u tome da se čoveku ponudi da iz sebe izvlači samo svoje najplemenitije potencijale.

* Koliko je sve to u suštini i duboko religiozno pitanje?

– Za Tolstoja je to sigurno religiozno pitanje, za mene je to pitanje zdravog razuma. Ja uzimam Tolstojevo delo ne nužno kako bi se složio sa njim, nego radi mogućeg dijaloga i rasprave sa samim piscem, koliko god to u ovom trenutku može zvučati pretenciozno, svaka je režija ujedno i kritika teksta koji je biran. Tolstoj to vidi otprilike ovako: sve je pitanje odgovornosti pojedinca. Ja bih se složio sa Tolstojem, ali tek onda, kad svakom od tih pojedinaca, budu dati jednaki preduslovi i jednake polazišne tačke.

* Kostimi i scena ne insistiraju na epohi, imena jesu ruska, ali sve deluje krajnje savremeno i prepoznatljivo. Zbog čega je sva ta izopačnost – prevara, otimačina, zlostavljanje, ubistvo, čedomorstvo… univerzalna?

– Zato što se u svakoj bedi, svakom mraku i svakoj neprosvećenosti, mogu stvoriti samo surovo krnji i surovo jednostavni scenariji uz večno jednaki cilj koji glasi: „Kako da preživim, bez obzira na onog drugog“.

* Da li odvajanje scene – glumaca od publike providnom pregradom treba da znači da svaki pakao ostaje između svoja „četiri zida“ ili tu ima i drugih poruka?

– Teško mi je odgovarati na ovo pitanje zato što iza njega stoji niz mogućih ideja i značenja. Nekih značenja ja kao autor ne moram nužno ni biti svestan, ali su ona sva moguća. Nekad moje konotativne ideje mogu da imaju sasvim drugačija, denotativna značenja onome koji posmatra i ja takav slučaj mogu samo da pozdravim, jer poslednji deo predstave, poslednju tačku ispunjenja nekog dela, stvara upravo publika u odnosu sa tim delom.

* Rekli ste da ste iz Tolstojevog teksta iščistili najcrnja ženomrstva. Ipak se čini da lik Matrjone, koja nenametljivo nudeći i sprovodeći svoje „dobronamerne“ usluge povlači sve konce zla, vodeći računa samo o svojim materijalnim interesima, nadrasta svako, pa i po žene loše tumačenje. Postoje li naše svakodnevne „Matrjone“ – od raznih dušebrižnika do manipulativne vlasti?

– Iskreno se nadam da je i pored znakovitog imena koji joj Tolstoj daje, „Matrjona“ postala samo ljudsko stvorenje u zlu pohodu, a nikako i znak ili poistovećenje ženskog roda. Svako vreme, koje se olako nosi sa čovekom i njegovim životom, vreme u kom se stvori okolnost da jedni životima drugih barataju po principu „upotrebe čoveka“, ako neko po nečijim scenarijima pada u nesvest u kadru, uživo, ili postupa po isključivoj volji i želji onog drugog, jeste ujedno i vreme svakodnevnih Matrjona ili drugim rečima, svakodnevnog zla. Kao što sam rekao, licemerno je govoriti o duhovnim temama iskupljenja, priznanja, suočavanja, ako vam je diktat i logika svakodnevnog bivanja zadata upravo po principima koji stoje nasuprot pomenutim pojmovima.

* Priča se da su posle premijere neki od gledalaca ceo dan proveli ćuteći, ali žele ponovo da gledaju predstavu. Da li to reagovanje koje ste želeli da izazovete kod publike?

– Da, mislim da je to osećaj koji sam imao kao nameru. Hteo sam da ljudi teško artikulišu stav o predstavi.

* Do sada niste radili tekstove savremenih autora, ali sve Vaše režije klasika imaju aktuelan društveni i politički naboj. Postoji li dobar teatar izazvan angažovanosti?

– Morali bi sesti i jako dobro objasniti jedni drugima što mislimo kada kažemo angažovanost – morali bi steći jasan i konačan konsenzus o značenju ovog pojma da bih mogao da odgovorim na Vaše pitanje. Za sada mogu da kažem sledeće: gledao sam u životu mnogo predstava koje su nosile prefiks angažovano i verovatno to zaista i jesu bile, ali u meni nisu otvorile nijedno pitanje, nisu izazvale nikakvu emociju, nisu učinile da osećam bilo šta. Jednako tako gledao sam predstave koje su udaljene od pojma angažovano u najvećoj mogućoj meri, a posle nekih od tih predstava, nisam mogao da mislim mirno, morao sam da preokrenem i revidiram sva svoja uverenja i da otvorim neka nova vrata saznanja i spoznaje. Eto, to bi bio mali paradoks pojma angažovanosti.

* Ima li mesta dnevnoj politici u pozorištu i šta mislite o javnim podrškama koje političarima daju glumci i drugi umetnici, kojima naravno niko ne spori pravo na politički stav?

– Vidite, sve je moguće. Ja zaista ne samo da u to verujem nego i dosađujem ljudima i popujem o tome – pozorište je zaista sve što stvorite od njega. Na svakoj heterogenosti ili stilu i načinu mogu samo da se zahvalim ko zna čemu. Jednako je i sa politikom u pozorištu i politikom izvan pozorišta, davanjem podrške ponekom političaru, sve je dakle moguće, razlika je samo u ukusu i svetonazoru.

* Čemu, po Vama, služi takva vrsta javne umetničke podrške i šta bi mogla biti njena posledica i po kulturu, koja je kod nas već skrajnuta iza društvenih margina, bez obzira na potrebu političara da traže predizbornu podršku umetnika?

– Ne znam, jer da znam i imam ikakvu ideju o tome, možda bi i sam pružao podršku. Moj svetonazor je dosta škrt kad je u pitanju i sama pohvala „onog drugog“, o pružanju podrške da i ne govorimo, ali to ne treba mešati sa izostankom jasnog stava i mišljenja.

* Smatraju Vas „najuzbudljivijim“ mladim rediteljem sa prostora bivše Jugoslavije, a i šire. Za samo nekoliko godina ste od ispitne predstave „Razbijeni krčag“, koja je ušla na repertoar JDP, preko zagrebačke pozorišne scene stigli u NP u Beogradu – najpre gostujući sa nagrađivanom predstavom „Hinkemen“, a sada i režijom. Šta je ono što želite od svoje karijere i da li su pozorište i drama jedino što Vas zanima? Šta je sa filmom, televizijom?

– Nažalost, retko ko to gleda na taj način, ali ja sam na nekom svom „putovanju“ i „kopanju“ po samom sebi i po vlastitom okruženju. Iskreno kažem da sve ovo što sam radio prethodnih godine, što još radim i narednih nekoliko godina nameravam, jeste jedno probanje i istraživanje, pokušaj i namera. Gde će me to odvesti, još ne znam, ono što činim jeste da se odazivam na pozive i mesta za koja osećam da su i prostori moje vlastite slobode i gde ću nastaviti sa onim što radim. Mediji koje ste pomenuli su svakako mogućnosti, ali nemam jasne želje u ovom trenutku da im se posvetim.

Sa Molijerom prvi put u Rijeci

Odmah posle premijere u beogradskom NP, Torbica je otputovao u Rijeku, gde radi na manje poznatom Molijerovom dramskom tekstu „Kritika – škole za žene“. „Ovaj predložak nam je tek polazišna tačka za ono što nazivamo ‘metateatarskom’ temom, odnosno pozorište koje u centar zanimanja postavlja sebe samo – šta je teatar, što nam danas znači, koja je njegova snaga, koji je odnos etike i estetike u njemu. Prvi put radim u Rijeci i radujem se ovom procesu“, kaže Torbica.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari