Site name

Crnogorski pisac, pesnik i publicista Balša Brković o novoj zbirci poezije "Crno igralište", nedovršenim društvima u kojima živimo...

Crna Gora, Srbija i Hrvatska imaju iste kriminalne politike

* To cenzurisanje u nezavisnoj Crnoj Gori govori o tome koliko je loše i opasno to što je duhovna i književna scena ovdje mnogo manje razuđena i dinamična nego što je bila prije deset ili petnaest godina

Promocija nove zbirke poezije "Crno igralište" nagrađivanog crnogorskog pisca, pesnika i publiciste Balše Brkovića na Trgu pjesnika u Budvi, u okviru ovogodišnjeg festivala Grad teatar, pokazala se kao kulturni događaj.

4

Piše: Nikola Petruševski

09. avgust 2017. 15:00

Crna Gora, Srbija i Hrvatska imaju iste kriminalne politike

Uz sav ugled koji Brković uživa na književnoj sceni u regionu (objavio je do sada pet pet knjiga poezije, tri romana koji su bili bestseleri i prevođeni su na strane jezike), zanimanju čitalačke publike za njegove javne nastupe svakako doprinosi i činjenica što je poslednje dve decenije i jedan od najangažovanijih intelektualaca na prostoru nekadašnje velike Jugoslavije. Kao kolumnista crnogorskog dnevnika "Vijesti" Brković se, zajedno se nekolicinom intelektualaca iz Hrvatske i Srbije smatra jednim od najreprezentativnijih predstavnika ovog žanra i najbolje tradicije majstora jugoslovenskog kolumnizma Bogdana Tirnanića. Zanimljiv podatak u njegovoj profesionalnoj biografiji svakako je i činjenica da od konstituisanja nezavisne države Crne Gore nije dobio nijednu književnu nagradu. Novu zbirku poezije "Crno igralište" (izdavač "Nova knjiga" iz Podgorice) objavio je posle deceniju i po od poslednje pesničke knjige.

- Uvijek sam ostao vjeran jednom književnom načelu: prozu pišem kad ja to hoću, poeziju samo kad ona to hoće. Upravo zahvaljujući takvom stavu desilo se da između prošle knjige "Dvojenje" i "Crnog igrališta" prođe šesnaest godina. Na koncu, ovo je prva moja knjiga u kojoj se nalaze pjesme koje se čak i ne mogu napisati prije četrdesete godine - kaže Brković u razgovoru za Danas. - Čitalac se sreo sa pjesmama "Crnog igrališta", i tu, na tom igralištu je sam. Hoću reći, malo je vjerovatno da bilo kakvi komentari ili objašnjenja pjesnika mogu promjeniti njegov doživljaj. Ali, štošta se ipak može reći. Pjesma "Crno igralište", po kojoj je knjiga dobila naslov, metafora je za kosmos, ali na neki način i za ljudsku dušu. Jer, crno igralište je odista kosmos sa svim svojim čudima, ali čini mi se i ne manje prostorno crno igralište je i ljudska duša. To je ono što je uvijek u fokusu poezije, a ja volim da se igram planovima na taj način, i to crno igralište je jednako izvan nas, koliko je i u nama.

* Zanimljivo je, recimo, da najavu Grada teatra za vaše gostovanje na Trgu pjesnika nijedan štampani crnogorski medij nije objavio. Smatrate li to na neki način i komplimentom?

- To je zanimljiv detalj, mislim da dobro govori o poziciji nekoga ko je u svom angažmanu vrlo kritički nastrojen u ovakvim nedovršenim društvima kakvo je crnogorsko, i pretpostavljam da je to jedan od razloga. Jer, uvijek imate elitu koja će rađe da skloni ogledalo nego da vidi kako zaista izgleda. Angažovani pisci često, kao i angažovani intelektualci, uvijek dođu kao vrsta neumoljivog ogledala. Ta cijena što će vam neko nešto cenzurisati u suštini je smiješna, ona važi danas, a sjutra je već nešto čega se vjerovatno nećemo ni sjećati, ili ćemo pričati o nekim drugim stvarima. Ali, jeste zanimljiva. Čini mi se da sam ja vjerovatno jedini od pisaca koji su, na neki način, bili vrlo angažovani u jednoj emancipatorskoj priči oko Crne Gore, a danas to cenzurisanje u nezavisnoj Crnoj Gori govori o tome koliko je loše i opasno to što je duhovna i književna scena ovdje mnogo manje razuđena i dinamična nego što je bila prije deset ili petnaest godina.

* Šta je to što odlikuje današnju književnu scenu Crne Gore?

- To što je odlikuje je nešto što treba da zabrine ljude u Crnoj Gori, jer ovdje više nemate ni one klasične forme književnog života. To je jedna šarmantna stvar, ali ja se sjećam čak i tog socijalizma, pa kad dođu velike književne nagrade o njima se u medijima pričalo kao o sportu, javno su se procenjivale šanse da je neko dobije, komentari, ali je sve to značilo jednu vrstu učešća javnosti. To je garantovalo da proces neće preuzeti ovaj ili onaj klan, da neće biti neke vrste privatizacije, a ovdje se upravo to dešava. Imate jednu ekipu književnih patriota koja je nakačena na fondove ministarstva kulture, i ona bukvalno simulira čitavu književnu scenu u Crnoj Gori. Zato izgleda tako siromašno u ovom trenutku, i zato je ovdje svaka dobra knjiga incident. Zbog toga ljudi i reaguju onako dobro, kako su reagovali na mojoj večeri na Trgu pjesnika, kad dobiju čistu poeziju, jednu priču koja je izvan standarda koji se sada nameću kao poželjni i kao "patriotski".

* Na toj nekoj relaciji pisac - pesnik - angažovani intelektualac - kolumnista, gde ste zapravo vi lično, intimno?

- Književnost smatram najvažnijom, to je jedini posao u mom životu koji mi niko nije dao, pa mi ga niko od ljudi nikada ne može ni oduzeti, i sebe prije svega doživljavam kao pisca, pjesnika, i tako je oduvijek bilo. Sve drugo što pišem i radim je neka vrsta građanske funkcije jedne ličnosti. Ima jedna lijepa rečenica koju Vargas Ljosa u jednom pismu Mariu Benedetiju kaže: u Latinskoj Americi pisac ne može da bude samo pisac. Tako je i na Balkanu - ne možete da budete samo pisac, morate da vidite neke stvari, jer ako ih vi ne vidite, niko ih neće vidjeti. A nema tragičnije dijagnoze za jedno društvo, ako postane društvo u kojem čak i pisci više ne vide ništa. Crna Gora je opasno blizu tome idealu.

* Često ste gost književnih festivala u Beogradu, kao što je Krokodil, i mnogih drugih u regionu, na kojima se okupljaju sjajni postjugoslovenski pisci. Da li su naša društva u većem duhovnom i kulturnom blatu nego 90-ih godina, kako nam se često čini?

- Taj ratni trenutak devedesetih godina tražio je od pisaca, intelektualaca i svih drugih moralnih, normalnih i civilnih ljudi da svojim angažmanom daju sve od sebe da se te zastrašujuće tragedije zaustave. I mnogi ljudi su dali, iz toga i jesu nastale, recimo, neke demokratske promjene u Srbiji. Ali, moram reći da su čak i neki djelovi te neke postjugoslovenske književne scene od koje se očekuje da vidi više od drugih, danas pronašli način za neke vrste kompromisa, za neku vrstu predaje pred izazovima vlasti ovakve ili onakve, a to je uvijek jako opasno. Jer, na koncu, opet će te neke dobre demokratske promjene moći da dođu jedino iz te sfere angažovanih intelektualaca, nijedne druge. Ali, ako dođemo u situaciju da tu imamo zapuštene stvari, da se tu trguje sa vlašću na ovaj ili onaj način, ili da se jednostavno kapitulira, onda je to opasno za sve nas na ovom prostoru, i onda više nema nade. Čini mi se najtužnijim što to neće nikoga zaboljeti ako se desi, osim nas, tako izgleda u ovom trenutku, jer su svuda na Balkanu danas političke elite koje su smiješne, prevarantske, koje fingiraju stvarnost, i koje čak i kad govore neke dobre stvari one u odnosu na suštine njihove vlasti i društva u kojima živimo djeluju apsurdno, i jednako kafkijanski opasno.

* Kako komentarišete taj nacionalistički vokabular koji se stalno obnavlja na Balkanu?

- Ovdašnji političari su se presvukli u evropejska odela, kao i ova vlast u Crnoj Gori, ili sadašnja vlast u Srbiji, čiji su glavni učesnici devedesetih godina bili promoteri politike koja je donijela najveću sramotu Srbiji i Crnoj Gori u njenoj istoriji, ili pogledajte u Hrvatsku. To je isti koncept jedne kriminalne, koruptivne politike koja uništava kulturu. Te stvari se očito mjenjaju sporo, jer ne znam kako bih funkcionisao ako ne bih vjerovao da će jednom biti drugačije. Na koncu, imam dva sina, nije mi nevažno pitanje kakav ću svijet da im ostavim. Zato uvijek osluškujem i neke nove generacije pisaca, jer vjerujem da taj kritički duh ne može dovijeka da bude uništavan, bilo nekom mantrom o višim ciljevima, bilo nekom drugom mantrom. A to su uvijek političke mantre koje služe da se pacifikuje kritička energija. U Crnoj Gori to imate svuda - i na univerzitetima je jako loša situacija, o medijima čak i da ne govorimo, i sada se prosto postavljate pitanje odakle uopšte može da dođe neki zdrav dah koji će imati snage da pokrene promjene.

* Odakle taj fenomen nepromenjivosti vlasti na ovim prostorima?

- Ja sam nevozač, i srećom živim u Podgorici, gradu u kojem je najjeftinji taksi u Evropi, i nema dana da ne budem bar u dva do četiri taksija. Svi ti ljudi koji me voze kritikuju vlast, ja nikada ni na ulici nisam sreo čovjeka koji kaže da glasa za ekipu koja je na vlasti u Crnoj Gori skoro trideset godina, i koja je po tome potukla sve fenomene i rekorde ne samo na Balkanu i u Evropi nego i u svijetu. Ali, kako dođu izbori, pedeset odsto je njihovo. Znači, već imate čitav sloj ljudi koji očito glasa za njih iz ovih ili onih razloga - dio mašinerije, državni posao, ucjene, ali koji se stide da to kažu, tako da i to nešto govori.

* U vašoj novoj zbirci poezije postoji jedan sloj koji se tiče vašeg odnosa prema 70-im godinama XX veka. U čemu je sve važnost tog perioda?

- Na stranu što je to decenija mog djetinjstva, pa sam njen navijač za sva vremena. Ali, iz današnje vizure držim da je poraz onog kulturnog, umjetničkog i civilizacijskog duha koji su nam donijele sedamdesete bio uvod u neveseli svijet kakav danas vidimo. U poemi "Sedamdesete" trudio sam se da dočaram jednu vrstu retoričke arheologije, ali i zamah tog fantastičnog prevratničkog duha po kome ćemo je pamtiti.

* Ono što na ovim prostorima još nekako dobro funkcioniše je koncept nekadašnjeg jugoslovenskog kulturnog prostora, i to u svim umetnostima.

- I treba ga sačuvati, mi imamo privilegiju zajedničkog jezika, ali vlast tim malim budžetima pokušava da disciplinuje kulturu, da je prebaci na tržište, ovdje u Crnoj Gori sve što se tiče kulture nakačeno je na slavinu ministarstva, i bukvalno, suština je, dakle, potpuno preokrenuta, umjesto da ministarstvo kulture finansira institucije koje se, svaka u svom djelokrugu, razvijaju, ovdje je sve svedeno na ministarstvo koje se kvalitativno određuje prema programima - ko je nepodoban, nema para, što god on stvarao.

Masovna hipnoza

* Šta je ono što najviše uznemirava kada je reč o crnogorskom, ali i o ostalim društvima u regionu?

- Najviše treba da uznemirava neka vrsta odsustva empatije i solidarnosti koju vidite na svakom koraku. Jer, kad vas sistem napravi sebičnom životinjom koja mora da vodi računa kako će da preživi i da opstane, onda vam naprosto uskraćuje onu zonu i onaj prostor za solidarnost koju ima svako ljudsko biće. A ja sam dio generacije koja je odrasla uz neke priče o humanizmu, o tome da društvo ima socijalne obaveze prema čovjeku, i živjeli smo u socijalnoj državi, u kojoj se u kulturu ulagalo vrlo ozbiljno. Bili smo vaspitavani na najelitnijoj zapadnoevropskoj kulturi, što je dalo fantastične rezultate, od najozbiljnije kinematografije do svih drugih umjetnosti. U današnjim društvima kulturom se proglašavaju najvulgarniji zabavni sadržaji, što je takođe dio političkog projekta i jedne masovne hipnoze nad ljudima - stvaranje jednog nemislećeg i nekritičkog biračkog tijela i društva bez ikakvog demokratskog korektiva.

Da je Staljin imao Vučićeve medije

* Zanimljivo je ovo novo prijateljstvo između srpske i crnogorske vlasti, ako znamo da su do juče jedni drugima bili najveći kritičari i oponenti. Kako to komentarišete?

- Đukanovićev poljubac je žabu pretvorio u princa, da kažem metaforično - od susreta sa njim Vučić je stekao konačnog učitelja kada je riječ o manipulaciji. Krenuo je dobrim putem i možda će prevazići učitelja, mada ima još da radi na tom planu. Svi ozbiljni analitičari uočavaju da je Vučić prihvatio taj đukanovićevski cinizam da svakome na Zapadu govori ono što treba, a on će završavati svoje poslove ovdje na lokalu. O toj medijskoj histeriji za Vučićem i totalnom uništavanju slobode medija u Srbiji nedavno sam napisao u jednom tekstu: da je Staljin imao Vučićeve medije, ne bi mu bili potrebni logori.

povezane vesti

Kako nastaje mit?

0

Piše: Aleksej Slapovski

Rok malograđanske službe

0

Piše: Pavle Simjanović

komentari (4)

* Sva polja su obavezna

Potvrdite

Slanjem komentara slažete se sa Pravilima korišćenja ovog sajta.

Tom Sojer

09. avgust 2017.

Svako poštovanje, gospodine Brkoviću. Treba da se ozvuče trgovi, parkovi i.ulice u Beogradu, Podgorici, Zagrebu, Sarajevu, Splitu,.., pa da se čuju ovi vapaji ljudskosti za slobodom, pravdom, jednakošću i bratstvom.

katica

10. avgust 2017.

Posledica takve politike ("ja" pa "ja" da je meni super a narod nek se "nosi...") da ljudi masovno emigriraju u zemlje Zapada a život u nas postaje "nemoguća misija". Moža bi Danas ovaj moj vapaj objavio (jer zvala sam policiju u Mirijevu juče i njih zabole ....). Mi nemamo policiju,sud...bilo koju instituciju koja bi štitila zakonom zagarantovana prava građana, primer: došao naš gasarbajter iz Beča (ili tsl) i u Orlovom naselju u Beogradu pravi svadbu (sinu) šatori i zvučnici na otvorenom mikrofoni muzika....i tako 3 dana .... u prečniku od 3-4 kilometara BUKA neviđena (Mirijevo-Karaburma), a policiju zabole (treba šatro ti da prijaviš da je buka, da bi se oni smilovali da li će ili neće da izađu....dasa im tutne 200-300 evra da se prave da nečuju buku)....a radi se u UGRAŽAVANJU PARAVA NA ŽIVOT (jer ta buka dostiže parametre: zbučne bobe). Znači ni u svojoj kući ili stanu ta policija nije u stanju da te zaštiti... Ps. čuj "da prijaviš" šta? Zvučnu bobu....najobičnije teroristički nasilničko ponašanje (ali zašto bi se policija, sud time bavili).

Дарак

10. avgust 2017.

Фантастично.

Мирослав Б Младеновић Мирац Власотинце, математичар у пензији

10. avgust 2017.

Коментар није обвјављен, Komentar nije objavljen. Ili sujeta ili CENYURA ili patoloska mrznja zbog drugacijeg misljenja u listu DANAS, saradnika koji je pisao od pocetka osnovanja lista i nije se prodao za bilo sta! Miroslav B Mladenovic Mirac, Vlasotince Мирослав Б. Младеновић Мирац, Власотинце