Traveminde ili jedna ljubavna priča 1

Jedna crna limuzina, sa službenim oznakama “AH 42/8890” prošla je 10. juna 1953. Libekom, ušavši najpre na Holstentor, dakle jednu gradsku kapiju, da bi preko Kenig štrase došla do druge, Burgtor, i kroz nju napustila ovaj stari hanzeatski grad.

Limuzina je dolazila iz Hamburga, i kretala se, bez zaustavljanja, ka Travemindeu, tamo dakle gde se Trave uliva u more. U pola jedan stigla je pred Kurhaus: tu su iz limuzine izišli Tomas Man i njegova žena, Katja. Sutradan su čitaoci “Lubecker Freien Presse” mogli čitati izveštaj svoga reportera o tome da su staroga pisca dočekali zvaničnici mesta i novinari, i nešto sveta, te da je Tomas Man imao na sebi sivi ulster kaput, sivi šešir, i kišobran. Na slikama koje imate uz ovaj tekst ne bi se baš reklo da je u pitanju ulster – morali bi onda okovratnik i kragna da budu svetliji – ali, kako god, bilo je hladno, čak i za severno more na kojem Traveminde leži. Primetili ste dakako na početku da je u pitanju jun mesec.

Novine su prenele da je Man rekao da je vrlo uzbuđen. Nije to kurtoazna izjava (najmanje to!), u Travemindeu nije bio najmanje dvadeset pet godina, i zato je uzbuđenje razumljivo. Bile su i inače ovo godine stranstvovanja, jer tek što se prethodne, 1952, vratio kući, iz Amerike. Kažem kući, ali to nije bio ni njegov rodni Libek, ni Minhen u kojem je proveo znatan deo života, nego Cirih. Hitler je Manu malo bio ogadio Nemačku.

Prema novinama, otišlo se zatim u kraću šetnju, Štrandom, svakako sentimentalnu šetnju, kraj mora, koje on i tamošnji ljudi zovu Ostze, a mi ostali Baltik. U Traveminde počeo je Tomas Man dolaziti kao dete, tamo osamdesetih godina devetnaestog veka. Još je na obali, u pesku, ovoga dana 1953. mogao videti – ostale su – one čudne, tako karakteristične kućice, koje te štite od sunca i vetra, i koje ti možeš okretati prema svojoj potrebi da se zaštitiš. Ko je gledao filmove pravljene po njegovim delima, ima predstavu o čemu govorim. Man je znao sesti na drvenu klupicu koja je sastavni deo kućice, i, zavalivši se malo unazad, voajeski posmatrati okolinu. (Pa i lepe, mlade dečake, poznato je.) Bio je tu sad i stari svetionik, 115 metara visok, sagrađen 1539. Jedna promena bila je ipak drastična: Sovjeti su sa svojom okupacionom zonom stigli na domak gradića njegovoga detinjstva. Otud ovaj dvogled, i znatiželjno virkanje Manovo kroz njega. Svejedno, otišlo se na ručak koji je izgleda bio službeni, i svečan, i to opet u Kurhaus. Manovi su uzeli pečenu srnetinu i voće, ali ne i crveno vino koje im je, dabome, uz nju ponuđeno. Hteli su ipak čašu piva.

Prepričao sam vam, evo, jednu situaciju s početka knjige Folkera Hagea “Eine Liebe furs Leben – Thomas Mann und Travemunde” (na srpskom otprilike: “Jedna životna ljubav – Tomas Man i Traveminde”) koja mi je bila oslonac na mom nedavnom putovanju ka Manu i toj morskoj banji. Hage je bio urednik kulturne rubrike u Špiglu, kad je pre deceniju i po radio na ovoj fascinantnoj, dokumentarnoj priči. Nisam verovao da ću knjigu naći – prošlo je toliko vremena od njenog izlaska – ali su je okretni prodavci iz hamburške knjižare “Boysen plus Mauke”, sa Johanisštrase, uz dva dana kredita ipak nekako iskopali u nekom fundusu. Blagosloveni Nemci, pozdravljam njihov trud i ovom prilikom.

Staćemo na časak sa ovom pričom, utoliko pre što mi se čini da je njen zapravo pravi početak na jednoj drugoj strani, i u jednom drugom vremenu. Za Tomasa Mana i Traveminde vezao me je, naime, moj gimnazijski profesor koji zaslužuje da mu se spomene ime: Ervin Mareš. Nije ovde reč – budite sigurni – o jeftinoj sentimentalnosti svih đaka sveta koji se po pravilu sa setom i neizmernim poštovanjem sećaju svojih profesora. Ervin Mareš nije bio profesor od te vrste. Bio je veći od svog poziva, i životniji od svoje suvonjave pojave. Samo je povremeno sušičavo njegovo kašljucanje otkrivalo preležanu tuberkulozu. Uvek u elegantnom odelu, nikad na času svog nemačkog bez kravate. Poverio mi se već kao đaku da mu je san bio, oduvek, da svaki dan ima čistu belu košulju: imao ju je. Družio se s beogradskim piscima, Steva Raičković eto, pisao je pozorišnu kritiku, kupovao je sve glavne jugoslovenske i nemačke časopise. Film? Tek film, tad je u modi bio francuski novi talas, voleo je, sećam se, Godara. Kad bi posećivao Nemačku, sa ironijom bi govorio: “Faterland”. Svraćao bi do Mila Dora u Beč, ponekad i sa Vaskom Popom. Vodio nas je u Beograd da gledamo “Dantonovu smrt” u JDP, ili u Košutnjak, gde su se snimale koprodukcije. Isecao je docnije i moje apsolutno efemerne tekstove, ali ne samo moje. Imao je bolji kliping od Šaperovog preduzeća. Kad je umro, 2006, gradska biblioteka dobila je legat sa nekoliko hiljada knjiga. Ja vam pričam ne samo svoju nego i priču stotina njegovih đaka: on nas je zavodio visokim vrednostima, važnim ličnostima, i, možda će zvučati neodrživo patetično, nekim idealima. Sačuvao sam – kao najveću dragocenost – jedan njegov spisak knjiga za koje je govorio da ih moramo pročitati, izvan školske lektire. “Henderson, kralj kiše”, sećam se tog naslova, možda je bio na prvom mestu.

Otud kod mene ovaj Tomas Man. Stalo je bilo mom profesoru iz vršačke gimnazije do Nibelunške sage, do Šilera i Getea, do ne znam sve koga, ali najviše mu je bilo stalo da zavolimo Mana, i da ga volimo kao što ga je on voleo. Pritom, skoro da mu je bilo dovoljno da uhvatimo nešto iz “Tonija Kregera”, uveren da bi to za naš uzrast bilo dosta. I bilo je, izgleda. Jedno je, znao sam to dobro, staro sećanje na ovu prozu, a drugo, novo njeno razumevanje, i zato sam je pred put ponova čitao. Nekad i sad, nebo i zemlja. Ništa to, međutim, ne menja na stvari: Tomas Man, melanholično, umorno sunce severnog mora, Traveminde kao pojam i tačka u kojoj se sve to sažima – to je ostalo zauvek. Jednako tako i fiks-ideja, gotovo zavet, da se to jednoga dana, kad bilo, opipa i svojim, sopstvenim rukama.

Taj dan je eto došao. U poznijim svojim godinama moj je profesor, 2001, objavio u Beogradu, kod Filipa Višnjića, u biblioteci Albatros, pod uredništvom Mihajla Pantića, lepu knjigu nevelikog obima, “Tomas Man izbliza”, sa jednim izborom tekstova koje je on preveo i priredio. Da li i zato da nam, svojim đacima, pokaže da – ako nam se to slučajno učinilo – nije prodavao maglu sa tim svojim Tomasom Manom? Bio sam pomalo nesrećan kad sam zaključio da Travemindea nema ni u jednome tekstu u profesorovom izboru. Ali sam knjigu, dakako, nosio uz sebe, kao što sam nosio i Hageovu, kad sam krenuo da otkrijem tu šifru Manovog detinjstva. Bio je 14. jun 2017. S nekoliko dana razlike, šezdeset i četiri godine nakon ovog Manovog velikog povratka u Traveminde koji sam vam dočarao uz tuđu pomoć. Iz Hamburga (gde mi je bila baza) vozom se dođe u Libek, i iz Libeka u Traveminde, za oko sat i dvadeset. U “Budenbrokovima” piše da su konjske zaprege sa fijakerom od Libeka vozile tri sata. To mora da je bio galop, podozrevam ja, ali kako god. Možda je bilo prečica. Manov zimski skoro kaput sa slike bio bi ovoga juna smešan. Sunce je sijalo, povremeno je čak pržilo kad sam se obreo na Štrandu: ničeg nije bilo sivog ni umornog. Sve je blistalo, ljudi su terali bicikle, čuli su se povremeni krici galebova.

Stanica u Travemindeu ona je ista, nema sumnje, iz Manovog vremena. Smešan je stari toalet, i ključ koji vam daje kasirka bifea: dobijete rukavicu, i ključ koji stvarno a ne u hiperboli ima pola kilograma. Pa i ostalo u Travemindeu stoji uglavnom na svome mestu, kao po Manovim sećanjima. Hage je za potpuru svojoj tezi o naročitoj poziciji Travemindea u Manovoj literaturi koristio, naravno, samu njegovu literaturu, ali i piščeve dnevnike, prepisku, i govore. Dnevnicima, prepiskom i govorima zapravo je utvrđivao to da fikcionalno ima solidnu faktografsku, dakle biografsku osnovu. Hano Budenbrok, tako, izražava zapravo najličnija Manova osećanja, dok izražava svoju detinju elegiju bola svaki put kad posle raspusta mora kući, u grad. Nema razlike između onoga što o Travemindeu govori junak romana, s jedne strane, i njegov pisac, lično, s druge. U tim trenucima apsolutno je jasna autobiografska priroda teksta, a Traveminde je neporecivo locus literraris u “Budenbrokovima”, i u nešto manjoj meri – kao doživljaj mora – u “Čarobnom bregu”, “Toniju Kregeru” ili “Feliksu Krulu”.

Moto Hageove knjige je pasaž iz “Čarobnog brega”, u kojem se otkrivaju svi bitni elementi Manove opčinjenosti Travemindeom: uši pune blagog vetra, meki talasi koji miluju stopala, itd., literarne su činjenice, dakle, što će kasnije činiti čitavu jednu mitologiju tog malog, tihog mesta, kod kojeg se Trave (reka velika, rekao bih, kao Sava) uliva u Ostze. Navode se i neki drugi delovi iz drugih dela, ali je smisao i njihov duh uvek gotovo isti: bio je Traveminde, i ostao, za Tomasa Mana “raj detinjstva”. U jednoj dopisnici on će čak najprisnije kazati da mu Traveminde, da mu zapravo “vazduh Travemindea, tog raja detinjstva” sedi smejući se u srcu, navodeći da su to Hamletove reči (“sits smiling to my heart”). No, on o Travemindeu ne misli uvek i samo kroz literaturu: seća ga se iz Minhena, seća ga se kad je u egzilu, dolazi da u njegovoj idili i spokoju piše velike eseje, kakav je recimo “Gete i Tolstoj”. Jednom ga je, valjda 1939, već u dubokom izbeglištvu, za jednog svraćanja u Holandiju, hod po pesku holandskog mora podsećao, gorko, samo i jedino na Traveminde.

 

Kursalon je na neki način središnja tačka Travemindea. On ima svoju istoriju i bez Tomasa Mana, u njega su dolazili Dostojevski, Gogolj i Turgenjev, beleži ga u svome dnevniku iz leta 1914. i Kafka. Ali, sa Manom tek, ovo mesto dobija harizmu. Sve dok ga, istini za volju, ne vidite: danas je Kursalon hotel sa pet zvezdica, skup i pretenciozan, sa spoljnom elegancijom i unutrašnjom prazninom, jednom reči ispod svoje velike istorije. Konobarica, Vijetnamka, ništa ne zna o čoveku čijim stopama bih ja hteo da idem: saloni postoje, galerije iznad, i nešto kao biblioteke – sve sam to pogledao – ali nisam osetio da tu odista živi išta od Tomasa Mana. Čak ni separe koji se zove “Sala Budenbrokovih”, koji izgleda kao porodična trpezarija, ne radi non-stop, nego sa isprekidanim, specijalnim radnim vremenom. Ko bi tu imao volje da ruča?

Odabrao sam zato jedan drugi restoran, u koji je Tomas Man takođe zalazio, a koji je u njegovo vreme bio kockarnica. (Da li je Dostojevski dolazio zbog nje?) Sad taj – “Atlantik” se zove – privlači elegantnom i udešenom baštom sa besprekorno ošišanom engleskom travom i cvećem, i sa terasom sa koje se može gledati u pučinu na kojoj se ocrtavaju brodovi koji odlaze za Skandinaviju. Traveminde danas nije samo pastoralno skrovište za melanholične duše, nego i luka sa desetinama putničkih i trgovačkih linija. Ručak? Sezona je haringi, i pristojno je uključiti se: sa haringama, uostalom, nikad nema neizvesnosti, sa sirovima ili spremljenima svejedno, pitanje je samo da li ih volite.

Hotel je na zid restorana okačio dve fotografije Tomasa Mana napravljene tokom ovog njegovog boravka iz 1953: tu su i kaput, i šešir i kišobran, i Katja na pristojnoj udaljenosti. Na trenutke mi se činilo – dok smo moja verna saputnica i ja ručali i pili savršeni nemački beli burgundac – da sam razumeo otkud je dolazila Manova fascinacija ovim prostorom. Jedan duh harmonije koji obuzima brže i snažnije nego na drugim mestima, to je verovatno to. Manovi su se iz Travemindea – na Katjino navaljivanje – uputili u Libek, u Mengštrase, u ulicu koja se spominje na svakoj valjda drugoj strani “Budenbrokova”, gde je kuća Manovog detinjstva. Otišao sam i ja do tog svetog mesta. Moramo znati da je to kad su Manovi tamo stigli, 1953. godina, i da sve ruševine još nisu bile ni raščišćene, a nekmoli sanirane, i da je sa tim išlo utoliko teže ukoliko su gradovi bili bliži demarkacijama okupacionih zona. Libek je bio na brisanom prostoru. Tomas i Katja stali su pred fasadu – danas je to fasada “Kuće Budenbrokovih” – fasada je jedina bila cela, unutrašnjost kuće je bila razorena. Rat nije štedeo nikoga, pa ni one koji ga nipošto nisu želeli, i koji su sve dali da ga ne bude. Ne znam šta su rekli, da li su išta? Na fotografijama deluju pomalo zbunjeno, pomalo setno, pomalo izgubljeno.

Kroz dve godine Man će umreti. Nije ovo bio njegov poslednji dolazak u rodni grad. Još će jednom doći, održati govor u velebnog Većnici – voleo je da drži govore – i onda otići zauvek. Zabeležila je to čuvena fotografija kad on maše sa prozora spavaćih kola koja ga voze za Cirih, njegovoj tadašnjoj kući. Libek ga smatra najvećim svojim sinom. Kuća njegovoga pradede, od koje je jedino autentična ostala ulična fasada, sad je muzej Manovih. Srećniji nego u toj kući bio je jedino u svojoj Arkadiji, u Travemindeu. “Nacht’s jahr wieder, Hannochen”, govorila je dadilja Ida Jungman svome malome štićeniku Hanu Budenbroku, kad bi posle raspusta kretali kući. “Iduće godine ponovo, Hanče”.

Najveći nemački književnik 20. veka

TOMAS MAN, najveći nemački književnik dvadesetog veka, rođen je 1875. u Libeku, u bogatoj trgovačkoj porodici. Sa dvadeset i šest godina, 1901, napisao je svoj prvi, i nezaobilazni, roman “Budenbrokovi”, o usponu i padu jedne porodice, za koji je dobio Nobelovu nagradu. U vreme nacizma, bio je u egzilu, najpre u Švajcarskoj, a potom u SAD. U Evropu se vratio (u Cirih) 1952, ali nikad ne i u Nemačku. Umro je 1955.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari