Vučićev korak ka napuštanju zablude da je Kosovo u Srbiji 1Foto: Fonet / Ljiljana Stojanović

Sada je krajnje vreme da do „istorijskog sporazuma“ dođe, a kruna tog „istorijskog dogovora“ treba da bude međusobno priznanje Kosova i Srbije u postojećim granicama kao i uspostavljanje diplomatskih i dobrosusedskih odnosa.

To političko otrežnjenje srpskog naroda bilo bi dobro za Srbiju, te za usmeravanje političke energije ka boljoj budućnosti, umesto prizivanja mitova poklicima „ne damo Kosovo!“ – istakao je u intervju za Danas savetnik kosovskog predsednika Azem Vlasi.

Kako komentarišete poziv predsednika Aleksandra Vučića na širi unutrašnji dijalog o Kosovu?

– Još od kada je Miloševićev režim stvorio kosovsku krizu nasilnim rušenjem ustavne autonomije Kosova 1989. i srpsku javnost gurnuo u zabludu da je Kosovo u Srbiji, Aleksandar Vučić je nedavnim javnim istupom, preko autorskog teksta, učinio prvi važan korak ka napuštanju te zablude. Izneo je ono što srpska javnost poodavno zna: da je Kosovo od juna 1999. potpuno nezavisno od Srbije, bez ikakve šanse da se točak istorije vrati unazad. Naravno da je unutrašnji dijalog u Srbiji o tome bio potrebam u cilju „istorijskog osvešćenja“ u vezi Kosova umesto prizivanja mitova poklicima „ne damo Kosovo!“ To političko otrežnjenje srpskog naroda bilo bi dobro za Srbiju, te za usmeravanje političke energije ka boljoj budućnosti.

„Vreme je da kao narod prestanemo kao noj da zabijamo glavu u pesak, da pokušamo da budemo realni, da ne dopustimo sebi da izgubimo ili nekome predamo ono što imamo, ali i da ne čekamo da će nam u ruke doći i ono što smo odavno izgubili“, nedavno je napisao Vučić u svom autorskom tekstu. Da li je zaista u skorije vreme moguć „istorijski dogovor“ Srba i Albanaca?

– Istorijski dogovor i pomirenje između Srba i Albanaca je i potrebno i moguće. To je trebalo biti učinjeno još kada se Jugoslavija raspala, ali na srpskoj strani tada nije bilo ni spremnosti ni sagovornika za to. Šansa za pomirenje ukazala se i nakon juna 1999. kada je Srbija svojim potpisom na Kumanovski sporazum okončala svaki oblik institucionalnog prisustva na Kosovu. Međutim, srpsku javnost su obmanjivali da je to privremeno. Sledeću priliku za dogovor imali smo 2010. kada je Vlada Srbije, na sopstveni zahtev, od Međunarodnog suda pravde zatražila i dobila jasan i nedvosmislen odgovor da proglašenje nezavisnosti Kosova nije u suprotnosti sa međunarodnim pravom, ni sa Rezolucijom 1244 Saveta bezbednosti UN. Nažalost, te šanse su propuštene. Sada je krajnje vreme da do „istorijskog sporazuma“ dođe, a kruna tog „istorijskog dogovora“ treba da bude međusobno priznanje Kosova i Srbije u postojećim granicama, uspostavljanje diplomatskih i dobrosusedskih odnosa.

 Kakav bi to sporazum mogao podjednako da zadovolji i srpsku i albansku stranu?

– Apsolutnog zadovoljenja za dve strane nema ni kada naslednici dele zaostavštinu. Međutim, osnovno obostrano zadovoljstvo biće da više ne živimo u odnosima zamrznutog konflikta, da ne radimo jedni protiv drugih, već da se okrenemo međusobnoj saradnji i izgradnji uzajamnog poverenja. Kada izgradimo takav odnos, biće bolje i Srbima na Kosovu i Albancima koji žive u Srbiji. Srbija će se osloboditi velikog tereta, napora i trošenja novca da po svetu radi protiv članstva Kosova u međunarodnim organizacijama i da uzalud ubeđuje svet kako je Kosovo deo Srbije. Nama na Kosovu biće od koristi što nemamo komšiju koji stalno „reži“ protiv nas.

Da li je moguće pronaći sredinu između srpske i albanske „kosovske realnosti“?

– „Kosovska realnost“ je takva da je Kosovo država, pa prema tome, nema tu nikakve sredine niti je treba tražiti. Kosovo je država u postojećim granicama koje je imala kao autonomna pokrajina za vreme SFRJ, po Rezoluciji 1244 Saveta bezbednosti UN i konačno po svom Ustavu, koji je u okviru Ahtisarijevog plana. Doduše, tadašnja vlast Srbije nije prihvatila Ahtisarijev plan, ali granice Kosova nije osporila. Kosovo ništa ne traži od Srbije, pa prema tome ne može ni Srbija ništa tražiti od Kosova.

Prilično se odugovlači sa formiranjem Zajednice srpskih opština. Predsednik Tači najavio je da će se lično zalagati da ona bude formirana čim Kosovo dobije novu Vladu. Koliko je Tačijeva najava realna i kakvu reakciju očekujete od kosovske javnosti?

– Sa formiranjem Zajednice opština sa srpskom većinom zastalo se onda kada su iz Beograda nedvosmisleno stavili do znanja da od toga hoće da stvore novi entitet sa nadležnostima koja mu ne pripadaju. Ako je zamisao Beograda da putem te Zajednice srpskih opština Srbe koji žive na toj teritoriji odvoji od pravnog sistema Kosova i veže ih za Srbiju – to se neće desiti. Dakle, kao forma saradnje između tih opština po nekim specifičnim pitanjima od interesa za Srbe koji tamo žive, ta Zajednica će biti osnovana, ali kao instrument za mešanje Srbije u unutrašnje poslove Kosova – neće. Sve mora biti u okviru i u skladu sa Ustavom Kosova.

 Kako komentarišete to što se predstavnici Srpske liste najavili da će se pre konsultacija sa albanskim partijama na Kosovu, prvo konsultovati sa zvaničnim Beogradom? Da li smatrate da oni takvim potezom dovode u pitanje suverenitet Kosova kao države?

– To dokazuje da Srpska lista u Parlamentu Kosova zastupa politiku Srbije, a ne interese srpske zajednice na Kosovu. To dalje znači da oni imaju zadatak da deluju protiv interesa Kosova, jer to radi i Srbija. Takvim ponašanjem oni rade protiv interesa srpske zajednice na Kosovu, jer u kosovskom parlamentu ne mogu biti zastupani interesi Srbije, već interesi Kosova i kosovskih Srba. Delujući protiv interesa Kosova, predstavnici Srpske liste rade protiv interesa kosovskih Srba, jer njihovi interesi ne mogu biti u suprotnosti sa interesima države u kojoj zive.

Da li će dijalog u Briselu ubuduće voditi novi premijer Kosova ili će on biti vođen po modelu koji uspostavi zvanični Brisel?

– Nivo predstavljanja na pregovorima zavisi od teme. Za realizaciju nekih dogovorenih stvari može se potražiti rešenje i na visokom ekspertskom nivou. U zavisnosti od teme, u Brisel će biti pozivani premijeri ali i predsednici dve države. Taj proces je sada stigao do tačke od koje više neće biti važno koliko će puta strane biti pozvane u Brisel i na kom nivou. Pozicija kosovske strane je jasna: Kosovo je nezavisna i suverena država, što je i Međunarodni sud pravde konstatovao odgovarajući na dva pitanja postavljena od strane Srbije; Kosovo je priznato od 108 država među kojima su 22 najvažnije članice Evropske unije. Za nas je državno – pravni status Kosova rešen i o tome nećemo ni sa kim razgovarati, a to od nas ne traži ni jedna od važnih zapadnih država koje su priznale Kosovo. Pri takvom stanju stvari, sada je Srbija na potezu da se sa tom realnošću suoči i njoj prilagodi. To znači da, u duhu Vučićevih nedavno iznetih stavova, učini nekoliko koraka: Da Kosovo izbaci iz Ustava Srbije jer odredba ustava neke zemlje koja se ne primenjuje ne može tu ni da stoji; Da Srbija prestane da agituje po svetu protiv priznanja Kosova i njegovog članstva u međunarodnim organizacijama, jer Srbija od toga nema nikakve koristi, a otežava normalizaciju naših međusobnih odnosa. Trebalo bi postići jedan poseban sporazum kojim se garantuju prava Srba na Kosovu i Albanaca u Srbiji, u skladu sa Evropskim konvencijama o nacionalnim manjinama i uopšte u vezi sa tretmanom ovih zajednica.

Da li će Hašim Tači prvi posetiti Beograd ili Aleksandar Vučić Prištinu?

– Ako Srbija povuče poternicu protiv Tačija, on može doći u Beograd, a Vučić može da poseti Prištinu kada god zatraži i dobije dozvolu od kosovskih vlasti.

Pitanje podele Kosova se ne postavlja

Postoji li mogućnost da Albanci pristanu na podelu Kosova?

– Nema tog naroda na svetu koji bi pristao da s nekim podeli teritoriju svoje države, pa zašto bi onda Albanci pristali na to. To je isto kao da pitate, postoji li mogućnost da Srbi pristanu na podelu Srbije, na odvajanje Sandžaka ili Preševske doline na primer, zbog etničkog sastava. To se pitanje ne postavlja. Normalizacija međudržavnih odnosa i međusobno priznanje Kosova i Srbije treba da se desi u postojećim granicama. A onda, u uslovima normalnih međudržavnih odnosa, može eventualno doći do bilateralnog sporazuma o izvesnoj korekciji granica ili razmeni teritorija, ali koje ne povređuje prava trećih država. Na primer, da Opština Leposavić sa okolnim srpskim naseljima pripadne Srbiji, a da Preševo i deo opštine Bujanovac sa albanskim naseljima pripadne Kosovu… No, najbolje je ne postavljati pitanje granica i teritorija jer tu se ne možemo dogovoriti. U uslovima dobrih međususedskih odnosa, to pitanje je nepristojno postavljati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari