Kao malog dečkića otac me je poveo na izbore, mislim da je to bilo 1946. Još se glasalo gumenim kuglicama.

Prema proceduri, zbog „tajnosti glasanja“, građanin bi uzimao kuglicu, zatvarao šaku i tako zatvorenu stavljao u usta kutije. Ispustio bi kuglicu u kutiju partije za koju je želeo da glasa, da bi na kraju, posle poslednje kutije, pokazao komisiji otvorenu šaku, kao potvrdu da je ispustio kuglicu u neku kutiju. Te 1946. procedura je postojala, i poštovala se, samo je umesto više bila samo jedna jedina kutija! Moj otac je uzeo kuglicu između tri prsta, tako da je bila vidljiva i sa malog rastojanja je ubacio u kutiju kao u koš. Komisija se drala na mog oca, jer je „narušio tajnost glasanja“. Srećom, bez drugih posledica. Kasnije, kada sam odrastao, razumeo sam. Cenio sam još više svog oca, a tadašnjem režimu nisam nikad zaboravio „njegovu demokratiju“.

Ako danas građanin smatra da ima pred sobom više istih kutija, oprostite, lista, ali sve iste po njegovom mišljenju, ako ne veruje da će ijedna doneti dobro njemu, njegovoj porodici, zajednici, državi, on ima pravo, rekao bih i dužnost, da protestuje da bi sačuvao čistu savest, da bi mogao da se pogleda mirno u ogledalu. Građanin takvog uverenja treba da izađe na biralište i glasa prema svojoj savesti, dakle, precrtavajući sve predložene kandidate, liste, jer nema poverenje ni u jednu od predloženih. Ima pravo, rekao bih i dužnost, da izrazi svoje uverenje.

Ne izaći na izbore nije opredeljenje, protest, već izražavanje nezainteresovanosti, lenjosti, (ropskog) mirenja sa sudbinom. Drugi kažu da je takva „kampanja besmislena najpre iz matematičkih razloga… neće 10 odsto stolica u parlamentu ostati prazno ako bude 10 odsto nevažećih listića, tako da će svi koji izađu na izbore glasati ovako ili onako“ (Ivan Stanković u Danasu 25.4.2012). I moj otac je mogao da glasa „ovako ili onako“, ali sam ponosan na njega što je glasao „onako“! Svi precrtani (beli) listići su protest. Ako na izborima bude 10 odsto belih listića, za 10 odsto će biti smanjen legitimitet cele skupštine i koalicije koja će formirati vladu nakon tih izbora.

Nije ni Srećko Mihailović (Danas, 28-29.4.2012) u pravu kada, pitajući se, kaže da građanin koji glasa belim listićem neće, tu gde preuzima materijal, „presaviti listić i ubaciti ga (bez da je ikog zaokružio) u kutiju, to bi mu bilo protestno ne-glasanje ili će otići iza paravana i praviti da su nekog zaokružili…“ Beli listić je i te kako glasanje, a protest će biti vidljiv tokom prebrojavanja. Nezaokruživanje izvan paravana bi bila zabranjena propaganda na biračkom mestu za jednu od opcija – za beli listić! Izbori su tajni! Slični ovom su i ostali argumenti g. Mihailovića.

Na kraju, a ne manje važno, beli listić se po nasleđu iz totalitarnog, ne demokratskog jednopartijskog režima, još uvek naziva „nevažećim listićem“. Naravno, diktatorski režim je sve glasove koji nisu bili za njega smatrao nevažećim. Vreme je da se stvari najzad nazovu pravim imenom, kao što se nazivaju u drugim demokratskim državama. Listić na kome su svi ponuđeni kandidati, partije precrtani, beli listić je i te kako važeći!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari