Bio sam na kijevskom Majdanu

Okovan strahom, koji je nadvladao želju, nijesam se ni pomjerio. Kao skamenjen, posmatrao sam kako pobunjenici uzvraćaju kuršumima na policijske kuršume i kreću u juriš…

Tu kasapnicu snimile su desetine svjetskih televizijskih i filmskih kamermana, prikazivana je stotinama puta i prikazivaće se još decenijama. Kamere su prikazale i masakr na trgu od hitaca snajperista, koje je na Majdan uputio proruski predsjednik Ukrajine. Nijedna kamera, međutim, nije snimila, niti je mogla snimiti, kako ja, nesvjesno, vidim sebe na krovovima solitera iznad Majdana i pucam, pucam u ljude na trgu, onako kao što sam pucao sa krova hotela Holidej in u Sarajevu.

Dvije djevojke, vidio sam, prevrću se u krvi na majdanskom trgu, puze, pokušavaju da se pridignu. Što je najmonstruoznije, pomislio sam da je loš snajperista koji ih je pogodio. Suada i Olga pale su od Hokaja kao od groma, nijesu ni jauknule…

To pomračenje uma i uslovni refleksi pamćenja potrajali su kratko, veoma kratko, ali i predugo i bolno za saznanje da je uzaludno zadocnjelo kajanje i da se, nikada dok živim, neću osloboditi pritajenog ubice u sebi.

Dva dana i dvije naredne noći nijesam izlazio iz hotelskog apartmana. Tresla me je i groznica. Iznenadio sam se posjeti profesora Tarasa i Natalije Kuznjecove. Rezervisali su, rekoše mi, sto u jednom ribljem restoranu. Zašto, upitao je Taras, nijesam odgovarao na telefonske pozive? Bio se, reče, uplašio da nijesam ranjen ili ubijen na Majdanu…

„Kukavica. Izdajnik“, obrušila se, za večerom, Natalija na predsjednika Ukrajine. „Pobjegao je u Moskvu… Platiće glavom, ovaj narod krvlju naplaćuje izdaju.“

„Koji narod, draga Natalija?“ – upita Taras.

„Narod Ukrajine, profesore.“

„U tome i jeste naša tragedija“, namršti se on. „Za ruskog predsjednika i milione Rusa u Ukrajini, majdanski pobjednici su izdajnici. U isti mah, za desetine miliona Ukrajinaca, a nadam se i za mnoge Ruse kao što ste vi, draga Natalija, izdajnici su…“ – zatrese rukom, jer se zapetljao u misli koju je želio da iskaže. „Vidite, moj imenjak, Gogoljev, Hokoljev… da, da, Gogoljevo prezime je Hokolj, ukrajinsko prezime…

Njegov Taras Buljba, zbog izdaje, ubija rođenog sina, a izdao je iz ljubavi prema lijepoj Poljakinji. Na Majdanu smo, iz naše zaljubljenosti u Evropu, izdali Ruse i Rusiju. Tako to razumiju u Moskvi, i potegnuće mač na brata izdajnika, kao i Buljba na svog sina.“

„Ne poznajem vas tako malodušnog, profesore“, reče Natalija. „Do prije neki dan, do Majdana, Ukrajina je bila razapeta između Istoka i Zapada, Rusije i Evrope, kao onaj Buridanov magarac, raskrečen između dva plasta sijena. Skapao je od gladi, jer nije znao da izabere… Ukrajina je, srećom, izabrala. To je pobjeda, naša pobjeda, dragi profesore.“

„Pobjeda danas, a strašna odmazda ludaka u Kremlju već sjutra. Rusija, sa genima Džingis Kana i Staljinovog KGB-a, krenuće da uništi, da satre i Ukrajince i našu državu. Zapad, taj plast sijena koji smo odabrali na Majdanu, neće smjeti da nas brani i odbrani… Moći će, mnogo su jači i bogatiji od Rusije, ali naša prokleta braća, naši najveći dušmani, imaju nuklearno oružje, a Zapad zna da je mnogo Staljina u Moskvi koji su spremni i da upotrijebe atomsko oružje!“ utegnu glavu dlanovima i huknu.

„Desi li se to, pobuniće se Rusija, profesore. Moj nesrećni narod ne nosi u sebi gene ni DŽingis Kana ni Staljina, nego najvećih umova ove civilizacije. Ta Rusija je danas utamničena i zastrašena i sluđena, ali ona je živa, probudiće se, pobuniće se, nije ona umrla… Ta Rusija će pobijediti na nekom njenom Majdanu.“

Autor je književnik

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.