I ŠABIĆU ODZVONILO: „Moja je namera da se često viđam sa vama i vašim predstavnicima“. Za ovu, inače bezazlenu, rečenicu izgovorenu prošle srede u Narodnoj skupštini Republike Srbije trebala je Božina poslovična hrabrost. To je od one vrste hrabrosti koja vam uvek preostane kad vam nije ostalo ništa drugo. Kao Boži Đeliću pred publikom starih vlasnika koja je izvirala sa svih strana i sa balkona i sa plafona Male skupštinske sale. Naoštrena na Božu kao na praseće pečenje. Ko zna zašto, za ovaj sudbinski susret izabrana je evropska strategija.

Možda zato što je Mirko Cvetković, takoreći premijer, istovremeno i ministar finansija, znači direktno zadužen za slučaj restiticija, a ne priliči takvoj funkciji da se izloži tako ponižavajućem gnevu. A Boži, Boži baš priliči. Uz logističku podršku sve samih evropskih ambasadorskih faca, što je najozbiljnija garancija koju je mogao da položi da će zakon o restituciji zbilja uskoro biti donet, Boža je odlučio da se izloži čemu se dobrovoljno izložio samo još Jurij Bajec, ali on već koristeći prava i obaveze večnog savetnika. Za upotrebu kad god zatreba. Tako je Boža, iako koliko je poznato nije Grk, igrajući grčki na tu evropsku garanciju, tiho da ne može tiše, zagudio po Evropi: „Ja sam zadužen za evropske integracije…“. Tu se salom starih vlasnika razleglo preteće monotono i dugo: aaaaaaaaa….aaaaa…Ko zna koji je to marketinški trik, tek Boža je odmah iz ogorčene gomile izdvojio jednu gospođu i onako „jedan na jedan“ zatražio da mu odgovori: Zašto vi tako reagujete kad ja kažem da sam zadužen…Ali, nisu mu dali da dovrši. Opet: aaaaaa…aaaaa. Tu je Boža, poslat da nikako ne odustane, sa grčke glatko prešao na tadićevsku strategiju i zavapio: „Molim vas da ostavimo emocije po strani bar narednih nekoliko nedelja…“, i ako ste očekivali onda ste se prevarili, tu Boža nije dodao: „Dok ne uđemo u Evropsku uniju, pa mi onda radite šta hoćete kao pečenom prasetu“, nego se odao sofisticiranijoj prizemnijoj kreativnosti, aman, pa on nije predsednik, i dodao: „ da se fokusiramo na institute koje predviđa ovaj zakon“.Ovo obećanje nije manje verovatno nego da se Srbija za par nedelja domogne Brisela. Čak ni tako ismejan, Boža nije starim vlasnicima obećao naturalnu restituciju, kako bi želeli, dok ne proveri kako bi to uticalo na funkcionisanje države i njenu finansijsku stabilnost, ali je što se Rodoljuba Šabića tiče sve odmah bilo jasno, funkcionalno i stabilno: „Prošlo je vreme kad vam je trebao Rodoljub Šabić, sve podatke o imovini stavićemo na Internet“.

I NOVINARIMA ODZVONILO: Prošle nedelje se u Beogradu nadugačko i naširoko, sa ozbiljnom internacionalnom notom, raspravljalo o položaju novinara. Pre nego što toj raspravi dodam svoju pisanu diskusiju, malo ću se osloniti na intervju koji je nedavno dao glumac Nebojša Glogovac: „Mladi ljudi žive u skladu sa svojom životnom dobi, primorani da na osnovu toga prave svoje kodekse i merila vrednosti, pošto je čovek prilagodljiva zverka, oni nalaze načina da plivaju u ambijentu u kome se laže, mulja i krade otvoreno na svim niavoima, čak se više i ne prikriva.Teže je starijima, koji znaju za drugačije, pa se sada prilagođavaju, iako to nije pravilo – i tu je dosta odličnih plivača koji profitiraju u svim promenama. Mladi ne znaju kako je bilo, vreme ovog vulgarnog, surovog rijaliti šoua je jedina realnost koju poznaju, zato im je i lakše…“. E, kad sam ja počela da se bavim novinarstvom, bio je običaj da ti plata raste s godinama radnog staža. Nije se mnogo vodilo računa o tome koliko i kako radiš danas, bitno je bilo koliko godina greješ novinarsku solicu pod zadnjim delom tela. Ali tad su već počele neke promene, pa smo i mi početnici počeli pomalo da se bunimo zbog tog principa. I naš tadašnji glavni urednik, budući da nije mogao da odstupi od istorijskog nasleđa u formiranju plata prema stažu, a opet je hteo i nama da izađe u susret, smisli da nam obezbedi pare od jedne domaće banje, a mi da napišemo reklamni dodatak o njenim lepotama. Tada je postojao kodeks ponašanja novinara i poštovao se. Po kodeksu se bogami i kažnjavalo, mada nije bio zakon. U kodeksu je bogami pisalo da novinari ne smeju da pišu marketinške tekstove. I kad se objavi da će glavni urednik tako da nagradi nas novinarski zeleniš, lele, par ozbiljnijih starijih kolega izriba nas pre nego što nam je i ponuđeno tako da nam više nikad ne padne na pamet. Nije prošlo mnogo vremena, sad mi se čini da sam ga prespavala, a da nisam, morala sam nešto usput primetiti, tek finansirao jedan novopečeni „guzonja“ neki dodatak, novinari pišu o čemu žele samo se, kao ktitori slikaju on i familija. Novinari mogu , rekao je jedan što se još nešto o tome pitao, ali urednici da pišu u tom dodatku, to ne dolazi u obzir. Ipak, su urednici urednici, a marketing je marketing. Opet mi je nešto važno promaklo. Sad mogu i novinari i urednici. Profit, bato.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari