Pamćenje može da bude ozbiljan problem. Kao i problemi sa sećanjem na određene stvari ili periode života, tu se svašta pomeša, nešto bude tačno, nešto ne bude, nešto bude sklopljeno od tuđih priča, nešto se vremenom izopači. Neke od tih stvari su nevažne, možda i veći deo, ali neke su važne za život, za priču koju bi da ispričaš, ili da sačuvaš.
Naleteo sam više puta na to, ili sam potpuno pogrešno zapamtio, ili sve izvrnuo. Jednom je bilo zbunjujuće: opisao sam odlazak i boravak u Zapadnom Berlinu 1986. godine, i sve ono čega sam mogao da se setim i što mi je bilo potebno za priču, gde sam bio, šta sam radio, ljude s kojima sam provodio dane, opisao sam i sobu koju sam iznajmio, krevet u kojem sam spavao, orman i sto, čak i pogled s prozora. Nije bilo idilično, mučio sam se s novcem. Dvadesetak godina kasnije sam se našao u Berlinu, i krenuo u potragu za Tomasom, jednim od prijatelja s kojim sam se lepo družio, ali iz razloga lenjosti, naš kontakt je prekinut negde početkom devedesetih. I bio je decembar 2006. i nakon što sam obavio ono zbog čega sam došao u Berlin, otišao sam u deo grada u kojem sam živeo dvadesetak godina ranije, u Krojcberg, u ulicu Bergmanštrase, i naokolo. Na nekoga poznatog morao sam da naletim, u to sam bio ubeđen, to se i dogodilo. Nakon dva dana čekanja i tumaranja, sreo sam se sa Tomasom. Sedeli smo dugo u jednom restoranu i prepričavali svako svojih dvadeset godina od poslednjeg viđenja. Izašli smo iz restorana, Tomas me je pratio do metroa, ja sam mu pokazao rukom ka ulici u kojoj smo provodili najviše vremena i rekao kako se dosta toga promenilo, Tomas se složio naravno, a onda sam mu pokazao ka prozoru sobe koju sam opisao u toj priči, i sve što je bilo u toj sobi, uz razna neka sećanja i uspomene, i Tomas je rekao: ti si promašio, ti nikada nisi bio u toj zgradi, to nije soba u kojoj si stanovao. Nemoguće, stajao sam tu dan pre nego što smo se našli i kad sam video taj prozor, svega sam se setio. Tomas se nasmejao, ne, ne, ti si promašio zgradu, i sve si promašio, čak i ulicu. Odveo me je do ćoška, skrenuli smo desno, i pokazao rukom na jedan prozor: evo ti tvoj prozor, tu je tvoja soba. Nisam odmah poverovao, ali on je od rođenja u tom kvartu, popustio sam ipak, zbunjen, naravno. Tomas je rekao dođi, tu su moji poznanici. Pozvonio je na interfon, vrata su se otvorila, i kad sam video ulaz i lift, bilo mi je poznato. Popeli smo se na drugi sprat, Tomas je objasnio svojim poznanicima o čemu se radi, bili su ljubazni, ta žena i muškarac, ali ja sam rekao: pa ja sam bio na poslednjem spratu, ne na drugom. Onda su mi rekli da uđem u stan, i odmah sam sve prepoznao. Pravo je kuhinja, levo je kupatilo, prva vrata desno jedna soba, druga vrata desno druga soba. Moja soba je bila ova prva. Pitao sam da li mogu da uđem, rekli su samo napred. I to jeste bila moja soba. Otišao sam do prozora, prvo sam pogledao ka ulici, a onda se okrenuo da sagledam unutrašnjost. I onda sam se setio svega: kao prvo, ja nisam ni imao krevet, niti je bilo ikakvog ormana, nije bilo ni stola ni stolice, ništa nije bilo kako sam ja zapamtio. I počeo sam da govorim glasno i opisivao: čekaj ovako, ovde je bio jedan veliki dušek za dve osobe, na sredini sobe, ovde u ćošku pored prozora ogroman fikus, a u ovom ćošku i ceo ovaj zid je bio prekriven knjigama i starim novinama… ništa drugo nije bilo u ovoj sobi. Tomas i njegovi prijatelji su se smeškali, ta žena je rekla: tačno tako, kad smo kupovali stan, to je bilo u sobi, taj fikus smo premestili na terasu jer je počeo da dodiruje plafon i da se savija, a novine i knjige smo izbacivali dva dana, sve je bilo prepuno buđi. Dušek se, naravno, raspao. A je’l bio tu?, pitao sam. Jeste, raspadnut. Dobro je, rekoh. Onda sam opet pogledao kroz prozor, video trafiku u kojoj sam kupovao cigarete. Trafika je tu, rekao sam. Jeste, potvrdili su mi. Onda me je ta ljubazna žena pitala zašto me sve to zanima. Tomas joj je rekao: znate, on je kao pisac, i smejao se. O, divno, rekla je njegova prijateljica, a što vam je ovo bilo važno? Mislio sam da napišem autobiografsku priču, odgovorio sam. O, divno, rekla je, pa je l’ hoćete? Nema šanse, rekoh, priču možda, rekoh, ali sve je fikcija, sve je ipak fikcija…
Autor je književnik iz Beograda i kultni Danasov saradnik
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


