Gandi među srpskim dželatima 1foto: R.Z./ATAImages

U Srbiji smo obeležili Dan primirija. Posle četvorogodišnjih krvavih borbi, u najvećem i najsurovijem ratu naše civilizacije, jedanaestog dana u jedanaestom mesecu u godini, u 11 sati, 1918. godine, primirje je stupilo na snagu.

Srećni smo što proslavljamo mir nakon rata u kojem smo i sami bili važan činilac. S druge strane, jako smo nesrećni što to proslavljamao u godini velikih nemira u Srbiji.

Pohlepa i korupcija su ubili šesnaest nedužnih građana Novog Sada. Godinu dana traje borba da se utvrdi krivac za tragediju. Pravdu traže studenti, građani Srbije, srodnici stradalih. Pravdu ne želi, ili ne sme da dâ vlast, oličena u autokratiji i diktaturi Aleksandra Vučića.

Ono što je glavno obeležje studentske borbe za tako čiste i pravdoljubive ciljeve je odsustvo bilo kakvog nasilja. U očuvanju tog pristupa su uporni, tako da njihov način borbe s pravom dobija i epitet „gandijevskog“.

Ovako definisane metode borbe nekada se čine vrlo teškim, ako se ima u vidu u kolikoj meri je srpska vlast, sa svim svojim autokratskim osobenostima, kao protivnik te pravedne studentske borbe, nemilosrdno okrutna i agresivna. Na stotine, ako ne i na hiljade krvnički pretučenih mladića i devojaka, studenata, koji predstavljaju najbolje što jedno društvo ima.

U kolikoj meri neko mora da bude zloban i sa gotovo životinjskim nagonima, da digne ruku, pendrek, bejzbol palicu ili gvozdeni lanac, na nekoga ko je toliko fizički bezazlen. Koliko čovek može, ili mora da bude nerazuman, pa da svojim automobilom nasrne na mlade ljude koji su se okupili da bi potražili pravdu. Koliki poltron mora da bude neki policijski general, pa da izda naređenje da se nad studentima primene sredstva, ili oružje, čija priroda ne može ni da se utvrdi duže od pola godine.

Koliko neko može i mora da mrzi svoj narod da bi angažovao profesionalne kriminalce koji će da tuku neuporedivo fizički slabije studente i građane. Kakvi su to ljudi koji pored žene koja je skrhana bolom zbog nastradalog sina, puštaju glasnu svadbarsku muziku. Teško je prihvatiti činjenicu da među našim sunarodnicima ima i takvih zlobnika.

Konačno, koliko čovek mora da bude licemer da bi posle svega nabrojanog organizovao nekakvu „prigodnu“ ceremoniju kod Spomen-kosturnice branilaca Beograda, ili da položi venac na Francuskom vojnom groblju, ili ispred Spomenika Neznanom junaku na Avali. A sve povodom obeležavanja „Dana primirija“.

Autor je profesor univerziteta, potpredsednik Demokratske stranke

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari