Ako je kod nekih ljudi našega jezika eventualno i postojala određena dilema, nakon najnovijeg intervjua (vidjeti beogradski Danas od 5. novembra 2009), postaje savršeno jasno da je Stipe Mesić izabrao pogrešnu profesiju i da bi, na primjer, kao mađioničar ostvario neusporedivo bolje rezultate nego što je to postigao kao političar. Zašto kažem kod ljudi našega jezika? Zato što stranci, objektivno uzevši, nisu u stanju da prate njegove vratolomije i turbulencije pomoću kojih dolazi u poziciju da se na haškom sudilištu pojavljuje kao svjedok umjesto kao optuženik.


Zašto mislim da bi kao mađioničar nadmašio i slavnog Hudinija, dok kao političar nije uspio ni svog prethodnika, ratnog druga a potonjeg protivnika, Franju doktora Tuđmana? Zašto ga nisam zamislio kao vodoinstalatera nego baš kao mađioničara? Zato što vodoinstalater u svom poslu i zanatu ne može i ne smije pobrkati ni zamijeniti glavno za sporedno (kao što čini „doživotni bivši predsjednik Republike Hrvatske“ – formulacija S. Mesića!), dok mađioničar ništa drugo i ne radi do što, opsjenjujući prostotu (hoću reći prosti puk), sporedno prodaje pod glavno dok ovo potonje vješto zabašuruje. Ali čemu bilo kakav uvod? Zar je pukla cijev, zar je došlo do poplave?

Kao aktualni šef jedne države, S. Mesić se najmanje bavi svojim vilajetom i svim silama objašnjava (daje vlastito viđenje) stanja u drugoj, susjednoj državi, Bosni i Hercegovini. Dobro, to bi bilo njegovo pravo (nema razloga da ne govori ni o Mongoliji, Aljasci ili Andori), kad bi se diplomirani pravnik Stjepan Mesić uredno držao upravo prava, svoje prve profesije. On to, međutim, ne čini, već kršeći pravo insistira na pravu. Šta na pravu, čak na Ustavu! Suština njegovog zahtjeva, upućenog Banja Luci preko Beograda, svodi se na ideju da bi prekodrinski (bosanskohercegovački) Srbi morali prihvatiti Bosnu i Hercegovinu kao svoju zemlju, tj. domovinu (i usput Sarajevo kao njen glavni grad). Ako sam dobro razumio velikog majstora sve ostalo je (što je rekao) u funkciji ove glavne teze, koja valjda pretpostavlja da bi ti isti Srbi u toj svojoj domovini trebali biti ravnopravni. Šta će ti otadžbina u kojoj nisi ravnopravan?

Da me se ne shvati pogrešno, ja također mislim da bi to bilo dobro samo kad bi bilo moguće, a da nažalost nije moguće pokazao je, odnosno učinio je upravo sam Stipe Mesić onog davnog dana kad je slavodobitno uskliknuo kako je (u Beogradu) obavio svoj glavni zadatak i kako Jugoslavija više ne postoji. Kao i svaka neznatno trudna djevojka, koja stiska pojas da joj se stomak ne bi vidio, tako i ovaj mađioničar na vlasti hoće nakon svega da iz prljavštine izađe čist a da sramotu ostavi drugome.

Naime, Srbi su i u Hrvatskoj sve do dolaska njegove (i Tuđmanove) partije na vlast bili jedan od dva „ustavna“ naroda i nisu bili nikakva „nacionalna manjina“ kako ih on danas krsti i kako oni to danas uistinu i jesu. Oni to jesu jedino zato što ih je Mesićeva politika istjerala iz Hrvatske te su, nakon etničkog čišćenja, postali nacionalna manjina (smanjio im se broj za pola miliona) pa im on sad milostivo pomaže. Izbacio ih je iz rodne kuće, pretvorio u podstanare i sad se prema njima humano ponaša! I još im potisnutim, prestravljenim i u mišje rupe stjeranim, dijeli lekcije, daje intervjue i savjetuje Beogradu šta da radi.

Nije meni ovo prvi put da na stranicama Danasa (a o istoj temi) utjerujem junaka u laž, ali se još ne pojavi stručnjak, koji bi pojasnio taj pravni (Ustavni!) apsurd da isti Ustav istovremeno i vrijedi i ne vrijedi. Vrijedi kad HDZ treba da dođe na vlast navodno demokratskim putem i kad građanskim referendumom odluči da napusti Jugoslaviju i proglasi nezavisnu državu Hrvatsku (što prihvaća potom i Badinter!), a ne vrijedi kad Srbi u Hrvatskoj (sve je isto, samo donekle složenije, i u slučaju Bosne i Hercegovine) ne mogu kao suvereni narod da se izjasne o svom opstanku u Jugoslaviji, tj. o svojoj sudbini. Kad su Srbi u Hrvatskoj rekli da žele napustiti Jugoslaviju? Kad i kako im je omogućeno da se o tome izjasne? Jesu li i oni vlasnici tog istog Ustava, koji jednima omogućuje ono što drugima uskraćuje? Zašto referendum (kao forma i sredstvo) jednom vrijedi, a drugi put ne vrijedi, nego je nepoželjan i nepotreban? Vrijedi kad treba ostvariti Mesićev cilj, a ne vrijedi kad je u pitanju nešto s čime se on (kao ni Tuđman) ne slaže. Kad bi kriteriji za prijem u Evropsku zajednicu bili čestiti, zasnovani na pravu, historiji i moralu, Hrvatska ne bi bila primljena sve dok su Srbi u njoj nacionalna manjina. Ali o tome se (o narodu, o ljudima) naravno ne raspravlja, već se britke polemike vode oko izlaska na debelo more.

Sva krv strašnih ratova iz devedesetih na vascijelom ovom prostoru, sve greške i promašaji, gluposti i zločini nisu drugo do cijena razbijanja i razaranja Jugoslavije za koju smo mnogi bili i srcem i dušom, dok joj je mađioničar radio o glavi. Ono, međutim, što je stvoreno uz ogromne žrtve nestalo je (i uz Mesićevu pomoć) u novim nesrećama i patnjama, u tragediji milijuna istjeranih iz svojih domova, unakaženih i/ili ubijenih. Danas, ponovno zamjenjujući sporedno i bitno, ne možemo isplivati iz postojećih teškoća na isti način na koji smo u njih upali. Mora se iznaći potpuno nova formula pomoću koje bi ova nesretna balkanska čeljad napustila stoljetne omraze i pronašla novi zajednički jezik. Trenutno doduše nismo u mogućnosti da biramo između dobra i zla, već jedino između većeg i manjeg zla, ali kad je već tako, intervjui poput ovog svakako neće ublažiti muku, nego će je dodatno podstaći i povećati.

Umjesto, dakle, da pomete ispred svojih vrata, ovaj čovjek (čije zasluge za etničko čišćenje također treba ispitati) nabacuje se blatom na drugoga i to još smatra duboko moralnim postupkom. U času kad mu je pobjegao pajdo Glavaš on, naivko, hvata Dodika.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari