Lični stav Dragana Delića: U čemu je jedini spas za sadašnju vlast? 1Foto: K. Bondžulić/Danas

Srpsko društvo je već decenijama ozbiljan i kompleksan „bolesnik“, sa brojnim hroničnim uzročnicima i širokom paletom simptoma, odnosno posledičnih stanja. Sadašnja vlast, koju karakteriše neznanje, nekompetentnost i korupcija, dodatno pogoršava klinički tok „bolesti“ i uvodi celo društvo u završni stadijum kompletne dekompozicije svih vitalnih sistema: obrazovanja, javnog zdravlja, pravosuđa i tužilaštva, policije…

Šta reći za činjenicu da 15. marta stupa na snagu regulativa po kojoj će se sva lica bez kosovskog državljanstva tretirati kao stranci i biće u obavezi da prijave boravak takozvanoj kosovskoj policiji, dok će zakon o vozilima zabraniti upravljanje automobilom na ovlašćenje ukoliko vozač nema prebivalište u zemlji registracije. Poslednjih godina, pod ovom vlašću, na Kosovu i Metohiji dešava se tiho etničko čišćenje Srba, pošto smo Albancima dali sve što su tražili, a ono što im nismo dali, Albanci su uz prećutnu saglasnost međunarodne zajednice sami preoteli.

Zato za zdravorazumske i odgovorne građane Srbije postoji samo JEDAN pragmatičan (delotvoran i opštekoristan) pristup ovom problemu: smena sadašnjeg neoradikalskog, moralno bankrotiranog, nenarodnog i antisrpskog režima na koliko-toliko fer i poštenim izborima. Ukoliko ovo prihvatimo kao aksiom, moramo se prizvati pameti i političkoj zrelosti.

Lični stav Dragana Delića: U čemu je jedini spas za sadašnju vlast? 2
foto (BETAPHOTO/MEDIJA CENTAR BEOGRAD)

Za početak, pogledajmo objektivno izmešane delove slagalice koja se zove politički milje zemlje Srbije.

Nerealno je očekivati preumljenje glasačkog tela SNS-a i njegovih trabanata. Tragizam čovekove egzistencije (svaki peti građanin naše zemlje je u riziku od siromaštva), neznanje i nekompetentnost, lažne diplome i fiktivna nameštenja vode u lojalnost ovoj vlasti kao načinu egzistiranja mediokriteta i neradnika. Ukoliko njima dodamo (brojne) skromne i trpeljive penzionere kojima predsednik Republike „daje penziju“, ljude koji uvek traže identitet u pogrešnim stvarima, pristalice obogotvorenja i obožavanja vođe, ljubitelje lakih i jednostavnih rešenja, „slepe“ patriote uplašene od bilo kakvih promena, deo bensediranog naroda, udvorice i koristoljubive „despotove“ pristalice dolazimo, sigurno, do jedne trećine glasačkog tela.

Radi se o homogenoj, disciplinovanoj, strogo kontrolisanoj i interesno povezanoj grupi. Ukoliko ovome dodamo glasove lažnih opozicionih i novostvorenih stranaka, koje neće proći cenzus ali će „pokloniti“ skupštinske mandate SNS koaliciji, dolazimo do četrdeset odsto glasačkog tela. Takođe, ne zaboravimo da deset do petnaest odsto glasača neće izaći na glasanje iz različitih razloga (npr. godinama egzistira dubokoraširena floskula „svi ste vi isti“). I pored svih kontrola, ne isključujem neki procenat ukradenih glasova od strane SNS mašinerije – po pravilu, koliko im bude trebalo. Ključ uspeha na izborima je da ovo „koliko im bude trebalo“ bude što brojnije (veće) i praktično neostvarivo.

U vremenu preispitivanja i svođenja računa, moram da iznesem i sledeće političke stavove.

Samo hrabrošću i istinom nijedna politička pobeda nije izvojevana, pa neće ni sada u Srbiji. Istina je da nas je značajno više, ali smo podeljeni, neorganizovani i oslabljeni unutrašnjim razlikama. Evidentan je i destruktivan upliv lažnih opozicionih partija, pripadnika raznih službi, propagandista, preletača i političkih hohštaplera u vidu nabeđenih političkih analitičara.

Istine radi, podsećam da je novembra 2023. godine na (neregularnim) parlamentarnim izborima samo za koaliciju „Srbija protiv nasilja“ glasalo 902.000 građana Srbije. Od tada, u gotovo nemogućim uslovima (fizički napadi, prebijanje poslanika, zastrašivanja, blasfemija) prava opozicija je bila na ulicama, ali i kreirala na stotine amandmana, predloga, izmena zakona, pa i kompletne nove zakone.

Da li je opozicija u Narodnoj skupštini kriva što je pozicija brojnija i lojalna svom Vođi i što je uvek ubedljivo preglasana bez obzira na iznete argumente? Da li je opozicija kriva što članovi i simpatizeri SNS-a masovno i disciplinovano izlaze na parlamentarne izbore, dok skoro dvadeset odsto građana apstinira od glasanja, izigravajući lenje buntovnike i salonske pričalice?

Da ne govorim o „belim listićima“.

Pitam se zašto pojedini glasnogovornici dela studentske populacije zaboravljaju aktivnu pomoć prave opozicije studentskom pokretu u proteklom periodu, bez ikakvih uslovljavanja. Zar nije ostvarena više nego korektna saradnja na nekim opštinskim izborima ili u tekućim pripremama za neke opštinske izbore?

Opozicija, priznali mi to ili ne, bez zadrške pruža značajno političko iskustvo i znanje, kao i neophodnu logistiku.

Entuzijastično verujem da kroz svest o kolektivnom dobru, proaktivni studenti, profesori sa integritetom, prava opozicija,

ProGlas, sačuvani sindikati, istinske NVO, slobodni i samosvesni građani, ujedinjeni kao funkcionalna, progresivna društvena elita, sa jasnim planom i programom rada i zacrtanim rokovima, mogu nenasilno smeniti ovu, ponovo ističem, nenarodnu i antisrpsku vlast. Bitno je da znamo šta hoćemo, ali i šta možemo, i to mora biti u saglasju. Izbrišimo isključivost, ostrašćenost, sebeljubivost, lične ambicije, precenjene ideje i sednimo za isti, okrugli sto. Sklonimo ovu vlast sa ubedljivom većinom na mirnim izborima, a onda pripremimo slobodne i fer izbore, kao što se radi u demokratskim društvima.

Za one koji se bore protiv ugnjetavanja i autokratije, ne postoji druga organizaciona mogućnost osim samoorganizovanja jednakih i sličnih. To znači odsustvo stroge hijerarhije, preuzimanje svih oblika nenasilne borbe, gde će snaga stvaranja biti daleko iznad moći rušenja, gde će uspešne profesionalne karijere pojedinaca, bez senki i mrlja, biti zalog njihove kompetentnosti i poštenja.

Nije mi jasno da mnogima nije jasno da vlast i službe prinude aktivno rade na razbijanju mogućeg jedinstva i sinhronizacije aktivnosti njihovih stvarnih protivnika – studenata i profesora, pravih opozicionih partija, ProGlasa i proaktivnih građana.

Jedini spas za sadašnju vlast vidim u našem, više perfidno nametnutom nego spontanom, nejedinstvu i neodlučnosti. Zato svi koji govore o svojoj superiornosti i dovoljnosti, a o nemoći i bezidejnosti prave opozicije, odnosno političkih stranaka koje su mukotrpno i svojevoljno nastale pre samo tri godine, svesno ili nesvesno rade za Aleksandra Vučića.

Quod scripsi, scripsi.

Autor je profesor Medicinskog fakulteta u Beogradu u penziji, narodni poslanik partije Srbija centar (SRCE)

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari