Ima onih koji će, kako kažu – isključivo iz patriotskih razloga – na predstojećim parlamentarnim izborima glasati, i druge pozivati da glasaju, za Srpsku naprednu stranku ( SNS ), a na predsedničkim za njenog lidera Tomislava Nikolića, iako naprednjake ne vole, a Nikolića još manje jer ga smatraju primitivnim demagogom koji nije sposoban da vodi ovu zemlju. Takvu odluku su doneli, tvrde, zato što čvrsto veruju da je to dobro za Srbiju.


Paradoks je očigledan. Naročito ako se ima u vidu da su njegovi kreatori i zagovornici oni koji uistinu umeju politički da razmišljaju, i to u skladu sa savremenim principima liberalne demokratije.

E sad, kako im je na pamet pala takva, najblaže rečeno, neobična ideja? I koji su njihovi motivi da pribegnu tom, očigledno, očajničkom pokušaju da podstaknu promene u Srbiji? Pri tom valja imati na umu da ulog nije mali. Jer, biće saučesnici ako, koliko sutra, šef države uz njihovu pomoć bude bivši Šešeljev doglavnik Tomislav Nikolić i tako mu se pruži prilika da počini neke nepodopštine na štetu Srbije. Šta li može da napravi Aleksandar Vučić, onaj junak koji je u Miloševićevoj vladi bio zadužen za gušenje slobode štampe?

U svakom slučaju, razlozi onih koji ne vole Tomu i njegovu stranku, ali će, ipak, glasati za njih, i, što će pri tom još i druge podsticati da slede njihov primer, vredni su ozbiljne pažnje. Evo zašto.

U Srbiji, sasvim očigledno, ne vlada demokratija nego partokratija i tajkuni. To su shvatili čak i oni koji nisu bog zna kako politički obrazovani. Među njima danas kruži vic da ni posao osobe koja naplaćuje posetu javnim klozetima ne može da dobije neko ko nije član stranke koja kontroliše deo grada u kojem je javni klozet. A u Srbiji je glavna politička stranka – Demokratska sranka. Na višem, tajkunskom nivou, razmere pljačke prevazilaze čak i one pod Miloševićem.

E, sad, glavno pitanje je zašto vas oni koji su politički obrazovani, i koji tvrde da su patriotski nastrojeni, nagovaraju da ne glasate za „naše“, koji su načinili prevrat 5. oktobra, nego za prerušene sledbenike Šešelja i Miloševića. Odgovor je, međutim, krajnje jednostavan. U pitanju je krik očaja i nada da još uvek nešto može da se uradi za spas Srbije.

Šta, u stvari, zaista može da se uradi za dobro ove male, napaćene zemlje? E, pa na predstojećim izborima može da se njenim građanima održi nekoliko osnovnih lekcija iz demokratije. Naročito ona najvažnija – da se onima na vlasti pokaže da su smenjivi ako ne rade svoj posao kako treba.

U uspešnim postkomunističkim zemljama vlast je do sada u više navrata promenjena. Ovde, posle rušenja Miloševića takvih promena nije bilo. Pre će biti da je, već od Koštunice pa naovamo, na sceni restauracija njegovog režima. Ne toliko u likovima kakvi su ministar policije Ivica Dačić i njemu slični, nego u strateškom političkom promišljanju, a još više u beskrupuloznom politokratskom pljačkanju Srbije koja je, praktično, dovedena do prosjačkog štapa.

Na to će, naravno, počev od Javnog servisa, koji kontrolišu „žuti“, na čijem je čelu nekadašnji Miloševićev ministar za informisanje Aleksandar Tijanić – uglas da graknu kako od njih u Srbiji boljih nema. Pri tom će tu poruku, uz pomoć svih medija od bitnog uticaja na formiranje javnog mnjenja u Srbiji potvrditi direktni ili indirektni agitpropovci „žutih“ i njihovih koalicionih partnera.

I šta sad? Sreće u ovoj maloj i napaćenoj zemlji neće biti sve dok „žuti“ i svi ostali ne shvate da za vreme dok su na vlasti nešto moraju da urade očigledno i opipljivo. A ako u tome ne uspeju, moraju da ustupe mesto onima koji to mogu.

Kad to shvate, a moraće kad-tad, na političku scenu će stupiti sposobni, a ne poslušni. To, naravno, neće biti ako se na talasu populizma vlasti dokopaju Tomini naprednjaci. Oni će, sasvim sigurno, Srbiju gurnuti u još dublju provaliju. A to će, nadajmo se, otrezniti ovdašnje građane. Jer, kad dotaknu dno, počeće da razmišljaju svojom glavom.

I još nešto, možda ono što je u celoj ovoj priči najvažnije: građani, potencijalni birači, shvatiće da moraju da budu obavešteni, pravovremeno i istinito, ko im, šta, i pod kakvim uslovima nudi i garantuje. A to je posao slobodnih medija – četvrtog stuba demokratije uz zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Oni u komunikaciji s javnošću kontrolišu rad pomenuta tri stuba modernog demokratskog društva. U zemljama razvijene demokratije građani, zapravo, na izborima glasaju svako za sebe. Kako? Pa tako što, uz pomoć slobodnih medija, u programima političkih stranaka prepoznaju svoj interes i s tim u skladu glasaju. Tako će, pre ili kasnije, biti i u Srbiji. Do tada ovde neće biti sreće.

Autor je novinar iz Novog Sada

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari