Nova šansa Srbije na Istoku

Predrag Matvejević Događaj je potresao ne samo sve nas, stanovnike sad već bivše Jugoslavije. Svijet se ponovo osvrće na ovaj prostor, pogledom koji očekuje da se učini ono što je odavno trebalo učiniti. Što učinjeno nije.
Svatko je od nas dužan pogledati se u ogledalu povijesti, bliže i dalje. Upitati se što smo učinili drugima i samima sebi, što su nama drugi učinili, za što smo sami krivi, a za što nismo. Primjer koji je s mukom pružila Njemačka poslije Drugoga svjetskog rata – zemlja stare i značajne kulture u kojoj je zločin uspio zagušiti kulturu – valjalo bi da nam bude pred očima. Susjedna Italija nije imala svoj Nirnberški sud – i to je vjerojatno jedan od razloga što smo nedavno mogli opet vidjeti crnokošuljaše s rukama dignutim uvis na rimskim trgovima. Za istupe slične onima koje gledamo na raznim stranama posljednjih godina u Njemačkoj bi intervenirala pravda ne plašeći se pamćenja.
U nas nije tako. Svatko pamti tuđa zlodjela, a nastoji izbrisati svoja.
Uhićenje Radovana Karadžića zatječe Srbiju u tešku času – kad Tadićeva vlada traži s mukom minimalnu stabilnost kako bi se održala i nastavila djelovati. Nastojeći izbjeći da se vrati na scenu Koštuničin tip klerikalnoga nacionalizma, nedostojan modernoga društva. Ali za ovakve događaje možda i nema lakih časova. Nacionalisti će sve učiniti da opravdaju zločinca. Ponavljat će tko zna po koji put kako su i drugi činili zločine nad Srbima, kao da jedan zločin može opravdati drugi. Miloševićevi sljedbenici, koji su kadri pomaknuti jezičac na vagi, trebali bi se sjetiti da se i sam Milošević pravdao ističući da su u Bosni Karadžić i Mladić činili bez njegova znanja i privole velik dio onog što su činili – što mu je štetilo pred svijetom kao vođi Srbije i predvodniku srpstva.