Pamćenje i sjećanje

Prolazeći kroz Zagreb devedesetih godina, svraćao bih na Mirogoj da posjetim Krležin grob. Bivao je često neuredan. Na mramornoj ploči, koja po želji pokojnikovoj ima oblik bogumilskog stećka, trunuo je sasušen stručak ruža, nekoć crvenih. Nazirao se smeđ i ljepljiv trag koji su ostavili uveli cvjetovi. Izgorjela svijeća pretvorila se u voštanu mrlju, prelivenu preko kamena, s crnim garom po sredini. Prije nekoliko dana, u prosincu ove tmurne dvije tisuće i jedanaeste godine, prođoh Mirogojem i zatekoh na Krležinu grobu dva svježa buketa. Njihove su ruže ovaj put bile svježe, neusahle – poput onih koje je „nepoznat netko donio u sjevernu sobu“, u njegovoj mladosti s Belom.

Možda nisam posve u pravu kad tvrdim da je danas Krleža neoprostivo marginaliziran. Kao da ipak nije sasvim. Ali jest više nego što bi takva ličnost smjela i trebala biti.

Palo mi je u dužnost – koju sam rado prihvatio – da na dan njegove smrti budem u njegovu domu na Gvozdu, u nekoj emisiji, koju će se ipak snimiti. I to valja podržati. Prebirem po stotinama stranica naših „Razgovora“, objavljenih i osobito neobjavljenih, po svojim zabilješkama za te razgovore, poznatim ili posve zaboravljenim, među štivima kojima sam predstavljao njegovo djelo i ovdje i tamo, u tuđini. Vadim iz toga ono što mi se čini da je manje poznato i primjerenije ovome danu i ovakvoj prigodi. Što priliči tridesetogodišnjici Krležine smrti. Sramota bi bilo da se u Zagrebu ne obilježi, uza sve ostalo, i ova obljetnica, da propadne među pijankama što prate Božiće i Nove Godine, čak i u ovo vrijeme siromaštine. Nije prilika – a ona će se, nadajmo se, uskoro pružiti – da u ovome času dijelimo pouke o tome kako Hrvatska zaboravlja ili pak ne štiti od zaborava svoga najvećega pisca.

Prilike nisu bile sklone Krležinu djelu posljednjih trideset godina. Piščeve slutnje su se potvrdile, njegova upozorenja se obistinila. Dojučerašnji slavljenik skinut je s pijedestala, kao što je to i sam predviđao. Bogu hvala. Ali djelo mu nije prestalo izazivati, iako je danas sve manje dostupno – zapravo uklonjeno iz kulturnoga izloga. Lakše ga je zaobići nego zanijekati. Izostavljalo ga se više nego što ga se preporučivalo, ali se ipak nije dalo izbrisati .

Razgovori s Krležom – riječi, misli, sam način govora – ostali su mi u pamćenju. Susreti s njim – mjesta, vrijeme, okolnosti – sačuvali su se u sjećanju. Pamćenje je pouzdanije, ali se lakše gubi. Sjećanje je možda trajnije, ali brže blijedi. Ne volimo se sjećati svega što pamtimo. Ne želimo pamtiti sve ono čega se sjećamo.

Kad je riječ o Krleži obično se pitam – što pamtim u vezi s njim i čega se sjećam?

Sjećam se mjesta na kojima sam ga susretao: Strossmayerov trg i Leksikografski zavod gdje smo se nalazili oko podneva ili provodili rane večernje sate, kuća na Gvozdu 23. s golemim vrtom i vitkom statuom na ulazu, stan na katu i stepenice uz koje se stari stanar zadnjih godina teško penjao, kabinet s debelim svescima „Enciklopedije Jugoslavije“ na koju je bio ponosan premda ne i posve zadovoljan njome, blagovaonica koju je njegova supruga uređivala po svom ukusu mijenjajući raspored pokućstva i slika na zidovima, široka trpeza na kojoj je pomoćnica Ivka gotovo neprimjetno služila objed, automobil koji je vozio neumorni Josip, nekadašnji „Gradski podrum“, večeri provedene u njemu, večere u „Šumskim dvorima“, izleti do Samobora, ponekad i do Krapine ili Varaždina, u okolicu Zagreba. U pamćenju mi je pak ostao Krležin glas, jednom blag i pokroviteljski, drugi put opor i prijekoran, na trenutke sumoran ili ljutit, zatim opet rezigniran, umoran: „Što vam je to trebalo“, ružio bi me kad sam branio neke od zatvorenih koji to nisu zaslužili. „Platit ćete jednoga dana i zato što ste se bavili ovim piscem“, upozoravao me.

Nakon vijesti o Krležinoj smrti govorio sam o njemu i njegovu odlasku studentima koji su se okupili u dvorani zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Bio sam uzbuđen, držao sam u ruci bilješke – ruka mi je drhtala. Mlada djevojka koju nisam poznavao stavila je pokraj mene, gotovo neprimjetno, magnetofon i snimila moj govor. Inače bi ga možda pamćenje izbrisalo, sjećanje izdalo. Skinuli smo ga s vrpce. Zapisao sam ga. Dotjerao. Njegov sadašnji oblik po smislu se ne razlikuje od onog prvotnog. Navodim jedan dio koji se sačuvao, koji je kolao te je možda poznat „krležijancima“. I tako nas nema mnogo:

„Miroslav Krleža nije volio govor ‘nad otvorenim grobom’. Kako govoriti nad njegovim grobom? Ne možemo šutjeti u času njegove smrti, ne reći što ona za nas znači.

Nismo izgubili samo najvećeg pisca kojeg je imala hrvatska književnost: Krleža je cijela jedna kultura. Ne mogu zamisliti kakva bi bez njega bila naša kultura…

Ovakve smrti zaključuju epohe. Od njih počinju nove, preuzimajući ono što su u njima zatekle. Valja razmisliti o svemu što nam je ostavio: što ćemo s tim učiniti i kako? Možda će naše stoljeće potomci označiti Krležinim imenom, kao što je Voltaireovim nazvano njegovo.

Njegova je pojava bila neočekivana i iznenađujuća. U času kad je stupao na scenu, strpljiva gradnja i učvršćenje krhkih nacionalnih tradicija izgledali su nužnijim negoli osporavanje i pobuna koju je najavio.

Uzdrmao je shvaćanja kulture kakva su prevladavala u našoj kulturi. Uveo je u nju nove pojmove i drukčije poglede, osporio mjerila kojima smo ocjenjivali sami sebe i vrednovali druge. Proširio je raspon hrvatske kulture i književnosti na njihovim vlastitim osnovama: združio je pučka predanja – „pogled odozdo“ jednog Valenta Žganca zvanog Vudriga ili pak onog „potepuha“ Kerempuha – s humanističkim i enciklopedijskim nasljeđem Evrope. Suočio je našu prisutnost u evropskom prostoru s „Evropom danas“. Nitko se prije njega nije s tolikom energijom i takvim stilom uhvatio u koštac s našim „fatalnim nesporazumima i razdorima“, udario na „palanačke mentalitete“ i „“tromosti duha“, okomio na „ljudsku glupost“. Nije s takvom odlučnošću i uvjerljivošću raskrinkavao južnoslavenske „mitove“ i „svetinje“, hrvatske „književne laži“ i srpske „obmane“. Nije mu se to praštalo pogotovo u godinama uspona, kad je najviše riskirao i najmanje zazirao od polemičkog istupa: zamjeralo mu se i u vlastitoj sredini i u drugim našim sredinama, u kojima je bio prisutan i koje jednako nije štedio. Nije dobio bitku protiv svega toga, ali se na ovom tlu ona nije ni mogla dobiti.

Pokazao nam je kako je moguće biti nacionalan, a da se pritom ne bude ni nacionalist niti samo „svojima svoj“: bio je u isto vrijeme i Hrvatom, i Jugoslavenom, i – po širini svojih pogleda na svijet – građaninom svijeta. Pojam naroda trajno je pretpostavljao pojmu nacije. Nacionalna pitanja nije zanemario, ali im je prilazio kao internacionalist. Poučio nas je kako se može poštovati tradicionalne vrijednosti nadilazeći tradiciju, niječući tradicionalizam; kako strast opredjeljenja ne mora umanjivati kritičku svijest; kako se istinska kultura i umjetnost, u komunističkom pokretu za koji se u mladosti opredijelio, ne daju zamijeniti „lijevom frazom“ ili „ideološkom indoktrinacijom“. Barbarstvu oko sebe suprotstavio je svoj „dijalektički antibarbarus“. Nastojao je, više nego itko drugi u našoj kulturi i književnosti, uzdignuti i unaprijediti odnos pokreta kojem je pripadao prema stvaralaštvu i inteligenciji . Nije posve uspio u tome, ali to je polje na kojem častan poraz više vrijedi od slavne pobjede. Gdje same pobjede nikad nisu potpune ni, pogotovo, trajne.

Kao pisac, tvrdio je da „negacija može biti oblik prihvaćanja svijeta“. Kao revolucionar, upozoravao je da istinska revolucija „nije mit, nego pobjeda nad mitom“. Kao djelatnik kulture, smatrao je da političku pobjedu tek „treba pretvoriti u kulturnu pobjedu“.

Vratimo se na kraju njegovoj smrti. Često smo mogli čuti Krležu kako govori o smrti onih koji su mu bili najbliži, koji su stradali na zajedničkom putu, na sporednoj stazi. One su lebdjele u nekoj vrsti sjene i izmaglice – reklo bi se više u sjećanju nego u pamćenju. „Moje smrti“ i „moji sibirski grobovi“, tako je govorio o tragičnim sudbinama vršnjaka i drugova: braće Cvijića, Đuke i Štefa (Đuke posebice, s kojim je prijateljevao), Kamila Horvatina i njegove supruge Jovanke, Vlade Čopića, ponekad i Milana Gorkića, koji su svi završili u sovjetskom gulagu. Ili pak „Gute“ (Cesarca) i Zvonka (Rihtmana), koje su ustaše zatočili u Kerestincu i poubijali zajedno s Keršovanijem i Adžijom.

„Sjene koje me prate“ bile su, među inima , Križanić, Kranjčević, Supilo i Trumbić, ponekad Matoš, na kraju Tito: „Tko zna što će nas snaći nakon njegove smrti. Ne bih to želio doživjeti“, ponavljao je posljednjih godina života. Nadživio je Tita malo više od godine dana. Naslućivao je što bi nam se moglo dogoditi i pribojavao se toga.

Dogodilo se gore.